Razvod je Bio Tek Početak: Kako Su Moj Bivši Muž i Svekrva Pokušali Oduzeti Mog Sina i Sreću

“Nećeš ga odvesti!” povikala sam, držeći Ivana za ruku dok je moj bivši muž, Dario, stajao na vratima s hladnim izrazom lica. Iza njega, njegova majka, gospođa Ljubica, stiskala je torbu u ruci kao da će svakog trena upasti u stan i izbaciti me van. Ivan je imao samo šest godina, a već je bio svjedok više svađa nego što bi jedno dijete ikada smjelo vidjeti.

“Sanja, sud je rekao da ga mogu voditi kod sebe svaki drugi vikend. Ne pravi scene pred djetetom,” Dario je govorio tiho, ali odlučno. Njegove riječi uvijek su bile kao hladan tuš – bez osjećaja, bez suosjećanja. Nikad nije mario za moje suze, ni za to kako se Ivan osjeća.

Sve je počelo mnogo prije razvoda. Kad sam se udala za Darija, mislila sam da ulazim u obitelj koja će me prihvatiti. Ali Ljubica je od prvog dana gledala na mene kao na uljeza. “Naša obitelj ima svoja pravila,” govorila bi dok mi je uzimala iz ruku lonac s ručkom i provjeravala jesam li dovoljno posolila. Dario nikad nije stao na moju stranu. “Pusti mamu, ona zna najbolje,” govorio bi dok bi gledao televiziju, a ja bih u kuhinji gutala suze.

Kad sam ostala trudna, nadala sam se da će se stvari promijeniti. Ali Ljubica je tada postala još gora. “Dijete mora imati naše prezime, Sanja. Ići će u naš vrtić, ne tamo gdje ti želiš.” Nisam imala snage boriti se. Bila sam mlada, daleko od svojih roditelja iz Tuzle, sama u Zagrebu.

Godinama sam šutjela. Trpjela sam uvrede, kontrolu, čak i kad mi je Ljubica pretraživala torbicu ili kad bi Dario kasno dolazio kući i mirisao na parfem koji nije bio moj. Sve zbog Ivana. Nisam htjela da odrasta bez oca.

Ali onda je došao onaj dan kad sam ga zatekla s drugom ženom. “Nije to ništa ozbiljno,” rekao je hladno dok sam plakala na hodniku. “Ti si ionako uvijek nervozna i nezadovoljna. Možda bi trebala više slušati mamu.” Te noći sam odlučila – dosta je bilo.

Razvod nije bio lak. Dario je imao novac, odvjetnike, podršku svoje obitelji. Ja sam imala samo Ivana i sebe. Sudska bitka trajala je mjesecima. Svaki put kad bih došla na ročište, Ljubica bi me gledala s prijezirom, šaputala odvjetnici nešto iza leđa. “Ona nije sposobna brinuti se za dijete,” govorila bi glasno pred svima.

Kad sam napokon dobila skrbništvo, mislila sam da će sve biti lakše. Ali tada je počeo pravi pakao. Dario i Ljubica su svaki vikend pokušavali okrenuti Ivana protiv mene. “Mama ti ne zna kuhati kao baka,” govorili su mu. “Tata ima veću kuću, više igračaka.” Ivan bi se vraćao zbunjen, tužan, ponekad ljut na mene bez razloga.

Jedne večeri, dok smo slagali puzzle na podu dnevne sobe, Ivan me pogledao i tiho upitao: “Mama, zašto tata kaže da si ti kriva što nismo svi zajedno?” Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam znala što reći djetetu koje samo želi ljubav i sigurnost.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li pogriješila što sam otišla? Jesam li trebala trpjeti još malo zbog njega? Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam plakala u kupaonici dok su Dario i Ljubica slavili rođendane bez mene jer “nije red da snaha sjedi za stolom kad se priča o obiteljskim stvarima”.

Moji roditelji su mi pomagali koliko su mogli iz Tuzle. Mama bi me zvala svaku večer: “Sanja, drži se! Ti si dobra majka.” Ali osjećala sam se usamljeno u Zagrebu gdje su svi znali Darija i njegovu obitelj. U parku bi me druge mame gledale sažaljivo ili šaptale iza leđa: “To je ona što joj muž ostavio dijete kod svekrve svaki drugi vikend…”

Jednog dana Ivan nije htio doći kući nakon vikenda kod tate. Plakala sam pred vratima Darijevog stana dok mi je Ljubica govorila: “Dijete ovdje ima mir! Kod tebe je stalno nervozan.” Pozvala sam policiju, ali rekli su mi da ne mogu ništa dok sud ne odluči drugačije.

Tada sam odlučila boriti se još jače. Prijavila sam Darija socijalnoj službi zbog manipulacije djetetom. Počela sam voditi dnevnik svega što Ivan govori kad se vrati kući – svaku suzu, svaku rečenicu koju mu ubace protiv mene.

Najteže mi je bilo gledati kako Ivan postaje povučeniji. Više nije crtao sunce i kuću s tri prozora kao prije – sada su njegove slike bile sive, s puno kiše i tužnih lica.

Jedne večeri, nakon što smo zajedno gledali crtić, Ivan me zagrlio i šapnuo: “Mama, ja te volim najviše na svijetu.” Tada sam znala da moram izdržati zbog njega.

Danas još uvijek vodim bitku s Darijem i Ljubicom. Sudovi su spori, ali ja ne odustajem. Imam posao u knjižnici i svaki dan se trudim Ivanu pokazati da ljubav ne znači kontrolu ni ucjenu.

Ponekad se pitam – koliko još jedna majka mora izdržati da bi zaštitila svoje dijete? Je li moguće pobijediti sustav koji uvijek vjeruje onima s više novca i veće kuće? Što biste vi učinili na mom mjestu?