Kad mi je sin Amar rekao istinu koju nisam htjela čuti
“Mama, moramo razgovarati. Ozbiljno.” Amar je stajao na vratima dnevne sobe, ruku stisnutih u šake, pogleda uperenog negdje iznad mojih ramena. Srce mi je preskočilo. Nikad nije koristio taj ton. Uvijek je bio tih, povučen, ali sada je u njegovom glasu bilo nešto što me natjeralo da odmah spustim kuhaču i sjednem.
“Šta je bilo, sine?” pokušala sam zvučati smireno, ali ruke su mi drhtale dok sam ih skrivala pod stolnjak.
“Ne mogu više ovako. Ne mogu više glumiti da sam ono što nisam. Umoran sam, mama. Umoran od svega.”
U tom trenutku, kao da je vrijeme stalo. Pogledala sam ga – mog najstarijeg sina, onog koji je uvijek bio uzoran, odličan učenik, sportaš, dijete na koje su svi bili ponosni. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Amare, šta ti to pričaš? Jesi li u nekoj nevolji? Jesi li nešto skrivio?”
On je sjeo nasuprot mene, pogleda ozbiljnog, ali oči su mu bile crvene. “Nisam ništa skrivio. Samo… ne mogu više živjeti po tuđim očekivanjima. Ne mogu više biti ono što vi želite da budem.”
Osjetila sam kako mi se stomak okreće. U glavi su mi prolazile slike: Amar kako igra nogomet s ocem na livadi iza zgrade u Sarajevu, Amar na maturalnoj večeri u odijelu koje smo jedva uspjeli kupiti, Amar kako odlazi na fakultet u Zagreb s koferom punim snova i straha.
“Sine, ne razumijem… Šta želiš reći?”
Duboko je udahnuo. “Mama, ja… ja nisam sretan. Nisam nikad bio sretan na fakultetu. Nisam sretan u Zagrebu. Nisam sretan ni kad dođem kući jer osjećam da vas razočaram čim otvorim usta. Ja… želim studirati umjetnost. Želim slikati. Ne želim više studirati ekonomiju.”
Tišina je bila teža od bilo kakve vike. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam znala jesu li to suze tuge ili bijesa.
“Amare, znaš li ti koliko smo se žrtvovali za tebe? Tvoj otac radi dva posla! Ja čistim po tuđim kućama! Sve to da bi ti imao priliku koju mi nismo imali! A ti sad kažeš da želiš baciti sve to zbog nekih slika?”
On je spustio pogled. “Znam, mama. Znam sve to. I zato me boli još više. Ali ne mogu više živjeti laž. Ne mogu više gledati sebe u ogledalu i pretvarati se da sam netko drugi.”
U tom trenutku ulazi moj muž, Dario, s posla. Pogledao nas je oboje i odmah osjetio napetost.
“Šta se dešava ovdje?”
Pogledala sam ga kroz suze. “Tvoj sin hoće da napusti fakultet i postane slikar! Eto šta se dešava!”
Dario je zašutio na trenutak, a onda se okrenuo Amaru: “Jesi li ti normalan? Znaš li ti koliko košta život u Zagrebu? Znaš li ti šta znači biti umjetnik danas? Hoćeš da završiš kao tvoj stric Zoran – bez posla, bez para, bez budućnosti?”
Amar je ustao i pogledao nas oboje: “Radije ću biti siromašan i sretan nego bogat i nesretan!”
Dario je zalupio vratima i otišao u spavaću sobu bez riječi.
Te noći nisam oka sklopila. Ležala sam na krevetu i gledala u plafon dok su mi kroz glavu prolazile slike iz djetinjstva: ratne sirene, redovi za kruh, majka koja plače jer nema šta dati djeci za jesti. Sjetila sam se obećanja koje sam sebi dala – da će moja djeca imati bolji život od mene.
Ali šta ako bolji život nije ono što sam ja zamislila?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Dario nije pričao s Amarom. Ja sam pokušavala pronaći riječi podrške, ali svaki put kad bih ga pogledala vidjela bih dijete koje sam željela zaštititi od svega lošeg – a sada sam ja bila ta koja ga povređuje.
Jedne večeri došla sam do njegove sobe i pokucala tiho.
“Mogu li ući?”
Amar je sjedio za stolom prepunim skica i boja.
“Naravno, mama.”
Sjela sam na krevet i gledala njegove slike – pune boja, tuge i nade.
“Znaš… Kad sam bila mala, htjela sam biti učiteljica. Ali rat je sve promijenio. Morala sam odrasti prije vremena. Možda sam zato uvijek željela da vi imate sigurnost koju ja nisam imala…”
Amar me pogledao s blagim osmijehom: “Znam, mama. I hvala ti na svemu što si učinila za mene. Ali pusti me da budem svoj čovjek.”
Te riječi su me pogodile dublje nego bilo koja kritika ili svađa.
Nisam znala šta je ispravno – da li ga pustiti da slijedi svoje snove ili ga natjerati da ostane na sigurnom putu koji smo mu zacrtali?
Sljedećeg jutra sjela sam s Dariom uz kafu.
“Možda bismo trebali pustiti Amara da pokuša… Ako ne uspije, uvijek se može vratiti na fakultet,” rekla sam tiho.
Dario je šutio dugo vremena, a onda samo klimnuo glavom.
Amar je dobio našu dozvolu – ali ne i naše potpuno razumijevanje.
Danas gledam njegovu prvu izložbu u maloj galeriji u Sarajevu. Gledam ljude kako stoje pred njegovim slikama i vidim ponos u njegovim očima kakav nikad nisam vidjela dok je bio student ekonomije.
Možda smo pogriješili što smo ga pokušali oblikovati po svojoj mjeri.
Možda prava ljubav znači pustiti dijete da bude ono što jest.
Pitam se: Koliko nas roditelja ima hrabrosti pustiti djecu da žive svoje snove, čak i kad nas to boli? Da li ste vi ikada morali birati između sigurnosti i sreće svoje djece?