Kad ljubav i novac ne idu ruku pod ruku: Priča o sestrinskoj boli i obiteljskim dugovima
“Ne mogu više, mama!” povikala sam, tresući ruke dok sam gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan. “Ne mogu biti sve svima!”
Mama je sjedila za kuhinjskim stolom, šutjela, gledala u šalicu kave koja se hladila. Ivana je sjedila preko puta mene, oči su joj bile crvene od plača. “Nina, molim te… samo ovaj mjesec. Samo dok ne nađem posao. Djeca…”
U meni se lomilo sve. Prije samo tjedan dana, moj zaručnik Luka i ja slavili smo zaruke. Planirali smo mali stan u Novom Zagrebu, štedjeli za svadbu, sanjali o budućnosti. A onda je Ivanin muž, Dario, nestao iz našeg života kao da ga nikad nije bilo. Nije ostavio ni poruku, ni novac, ni objašnjenje. Samo dugove i dvoje uplakane djece.
“Znaš da bih ti pomogla da mogu”, prošaptala sam, ali glas mi je zvučao hladno čak i meni. “Ali Luka i ja… jedva spajamo kraj s krajem.”
Mama je podigla pogled. “Nina, ti si jedina koja ima posao. Ivana ne može sama. Što će djeca jesti?” Glas joj je bio tih, ali oštar kao nož.
Sjećam se kako sam kao mala uvijek bila ta koja popušta. Ivana je bila starija, uvijek buntovna, uvijek u problemima. Ja sam bila dobra kći – odlična učenica, poslušna, nikad nisam tražila ništa za sebe. Ali sada… sada sam željela nešto samo za sebe.
Te noći nisam mogla spavati. Luka je ležao pored mene, okrenut leđima. Znam da ga muči sve ovo, ali nije htio reći ništa protiv moje obitelji. “Nina,” šapnuo je napokon, “ne možemo ih stalno spašavati. Ako sad damo sve što imamo, što ostaje nama?”
Suze su mi klizile niz lice. “To je moja sestra… njena djeca su moja krv.”
“A mi? Zar mi nismo tvoja budućnost?”
Sljedećih dana sve se vrtjelo oko novca. Ivana me zvala svaki dan – “Nina, treba mi za vrtić”, “Nina, nemam za režije”, “Nina, Dario ne odgovara na poruke”. Mama je slala poruke: “Jesi li poslala Ivani što si obećala?” Čak je i tata, koji inače šuti o svemu, jednom nazvao: “Nina, znaš da Ivana nije kriva što ju je Dario ostavio. Moraš pomoći sestri.”
Počela sam izbjegavati pozive. Na poslu sam bila nervozna, grizla nokte dok sam gledala u ekran Excela. Kolegica Sanja me pitala: “Jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesec dana.” Samo sam slegnula ramenima.
Jednog popodneva došla sam kod Ivane nenajavljeno. Stan je bio u kaosu – igračke posvuda, prljavo suđe u sudoperu, djeca su vrištala jedno na drugo. Ivana je sjedila na podu, glave zagnjurene među koljena.
“Ivana…”
Podigla je pogled prema meni – oči prazne, lice sivo od umora.
“Ne mogu više, Nina. Ne mogu biti sama u ovome.”
Sjele smo na balkon dok su djeca gledala crtiće.
“Znaš li koliko puta sam poželjela samo nestati?” prošaptala je. “Ali onda pomislim na njih… i na tebe.”
Osjetila sam val krivnje koji me preplavio.
“Ivana… ja stvarno nemam više od onoga što ti šaljem.”
“Znam”, rekla je tiho. “Ali kad si ti odustala od mene, osjećam se kao da cijeli svijet odustaje.”
Te riječi su me proganjale danima.
Luka i ja smo se sve češće svađali. On je želio da konačno mislimo na sebe – na našu svadbu, na naš život. Ja sam bila rastrgana između njega i svoje obitelji.
Jedne večeri došao je do mene s papirima u ruci.
“Nina, pogledaj ovo – kredit koji smo htjeli dići za stan više ne možemo dobiti ako nastaviš slati novac Ivani svaki mjesec. Banka vidi tvoje transakcije kao financijsko opterećenje.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Te noći sam prvi put povisila glas na Ivanu preko telefona.
“Ne mogu više! Uništavaš mi život! Zar ne vidiš da gubim sve zbog tebe?”
S druge strane tišina. Onda tiho: “Oprosti… nisam znala da toliko boli.”
Prekinula sam poziv i plakala do jutra.
Sljedećih tjedana nismo razgovarale. Mama me zvala svaki dan – “Nina, što se događa? Ivana ne izlazi iz kuće, djeca su stalno bolesna.” Osjećala sam se kao najgora sestra na svijetu.
Na kraju sam otišla kod nje s vrećicom hrane i igračaka za djecu.
Otvorila mi je vrata bez riječi. Sjeli smo za stol.
“Ivana… možda ne mogu uvijek dati novac, ali mogu biti tu za tebe drugačije. Možda možemo zajedno tražiti posao? Možda možeš kod mene prespavati kad ti bude teško?”
Po prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
“Samo nemoj otići”, prošaptala je.
Danas još uvijek balansiram između svoje nove obitelji i one stare. Luka i ja smo odgodili vjenčanje dok se situacija ne smiri. Ivana je pronašla posao u pekari; nije lako, ali barem ima osjećaj da nešto može sama.
Ponekad se pitam – gdje prestaje odgovornost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću? Jesam li sebična ako želim živjeti svoj život? Može li ljubav preživjeti kad novac postane prepreka?