Nisam junakinja iz filma: Priča jedne žene iz Posavine
“Jesi li ti stvarno toliko nesposobna, Jasmina?” – vikao je Adnan dok je tresnuo vratima kuhinje. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala smiriti glas, ali suze su već klizile niz lice. “Nisam nesposobna, samo… umorna sam, Adnane. Dvoje djece, posao u školi, kuća…”
Nije ga bilo briga. Uvijek je bio takav – tvrdoglav, ponosan, a kad bi mu nešto zasmetalo, otišao bi u birtiju kod Ibre i vratio se kasno, ponekad i pijan. Ali tog dana, prije dvije godine, nije se vratio. Otišao je kod svoje majke u Brčko i poslao mi poruku: “Ne mogu više. Nađi nekog drugog tko će te trpjeti.”
Selo je brujalo već sutradan. “Jasmina, jesi čula? Adnan te ostavio!” – šaptala je susjeda Mara dok je vješala veš. “Ma sigurno si mu nešto napravila. Nije on takav da bi tek tako otišao.”
Nisam imala snage objašnjavati. Dvoje djece, Lejla i Emir, gledali su me velikim očima. Lejla je imala samo devet godina, a Emir šest. “Mama, gdje je tata?” – pitala je Lejla svaku večer prije spavanja. “Tata radi, dušo. Vratit će se kad bude mogao,” lagala sam, iako sam znala da neće.
Najgore su bile nedjelje. Cijelo selo išlo bi na misu ili džumu, a ja bih ostajala kod kuće, skrivajući se iza zavjesa da ne moram gledati sažaljive poglede. Čak ni moja najbolja prijateljica Sanela nije znala što da mi kaže. “Jasmina, moraš biti jaka zbog djece,” govorila bi tiho dok smo pile kavu na terasi. “Znam… ali kako?”
Počela sam raditi više u školi – uzimala sam dodatne sate, vodila sekcije, čak i čistila učionice kad bi spremačica bila bolesna. Novca nikad dovoljno. Djeca su rasla prebrzo; Lejli su trebale nove tenisice za tjelesni, Emiru knjige za prvi razred. Kad bih navečer legla u krevet, osjećala sam se kao prazna ljuska.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Broj nepoznat. “Halo?” – javila sam se oprezno.
“Jasmina? Ovdje je tvoja svekrva, Azra. Samo da znaš – Adnan je našao drugu ženu u Brčkom. Nemoj ga više čekati.” Glas joj je bio hladan kao led.
Nisam ni plakala. Samo sam sjela na pod i gledala u zid. Sve ono što sam godinama gradila – obitelj, dom, sigurnost – nestalo je u jednoj rečenici.
Sljedećih mjeseci borila sam se s osudama sela. “Žena bez muža nije žena,” govorila bi stara Fata na pijaci dok bi mi prodavala jaja. Djeca su u školi šaptala iza leđa mojoj Lejli: “Njena mama je sama… Tata ih ostavio!”
Jednog dana došla sam kući i zatekla Emira kako sjedi na stepenicama s krvavim koljenom. “Zašto plačeš, dušo?” – pitala sam ga.
“Rekli su mi da nemam tatu kao drugi… Da si ti kriva što nas je ostavio!”
Tada sam prvi put osjetila bijes jači od srama. Zagrlila sam ga i rekla: “Nisi ti kriv, niti ja. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti kako treba.” Te noći nisam spavala.
Počela sam pisati dnevnik – sve ono što nisam mogla reći nikome drugome izlijevala sam na papir. Pisala sam o strahu od samoće, o tome kako me boli kad vidim sretne obitelji na ulici, o tome kako me boli kad djeca pitaju za oca.
Jednog dana Sanela mi je donijela oglas: “Traže učiteljicu u Sarajevu. Znam da ti je teško ovdje… Možda bi trebala pokušati?”
Srce mi je lupalo kao ludo. Napustiti selo? Ostaviti sve što poznajem? Ali možda… možda bih tamo mogla početi iznova.
Razgovarala sam s djecom. “Lejla, Emir… Što mislite o tome da se preselimo u Sarajevo?”
Lejla je šutjela dugo, a onda rekla: “Hoće li nas tata tamo pronaći?”
“Ne znam, dušo… Ali možda ćemo mi pronaći sebe.”
Spakirali smo nekoliko torbi i otišli vlakom za Sarajevo. Prvi dani bili su teški – novi grad, nova škola, nova lica. Ali nitko nije znao našu priču. Nitko nije šaptao iza leđa.
Polako smo gradili novi život. Pronašla sam posao u školi na Grbavici, djeca su stekla prijatelje. Počela sam opet kuhati kolače nedjeljom, smijati se s djecom dok gledamo filmove.
Jednog dana na vratima se pojavio Adnan. Bio je stariji, umorniji.
“Jasmina… mogu li vidjeti djecu?”
Gledala sam ga dugo bez riječi. Djeca su izašla iz sobe i stala kraj mene.
“Tata,” šapnuo je Emir.
Adnan ih je zagrlio nespretno, a onda pogledao mene: “Žao mi je… Nisam znao što imam dok nisam izgubio sve.”
Nisam mu odgovorila odmah. Samo sam ga gledala i shvatila da više ne osjećam ni bijes ni tugu – samo mir.
Kad je otišao, sjela sam s djecom na balkon i gledali smo zalazak sunca iznad Sarajeva.
Ponekad se pitam: Jesam li ja kriva što me napustio? Ili sam napokon pronašla sebe baš zato što me ostavio? Može li žena biti potpuna sama – ili nam društvo uvijek mora reći koliko vrijedimo?