Između dva svijeta: Borba jedne majke nakon razvoda
“Ne možeš ga voditi kod tog tvog Ivana!” Dario je vikao kroz telefon toliko glasno da je Luka, moj sedmogodišnji sin, prestao crtati i pogledao me velikim, uplašenim očima. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam stisnula mobitel kao da ću ga slomiti. “Dario, molim te, Luka treba stabilnost. Ne možeš ga viđati samo kad ti paše, a onda mi braniti da mu Ivan bude uzor!”
“To je moj sin! Ne želim da ga odgaja neki drugi muškarac!”
Prekinuo je vezu. Ostala sam sjediti za stolom, osjećajući se kao da mi je netko izvukao tlo pod nogama. Luka je tiho pitao: “Mama, jesam li nešto krivo napravio?” Zagrlila sam ga i šapnula: “Nisi, ljubavi. Nikad nisi ti kriv.”
Nakon razvoda s Dariom moj život se pretvorio u beskrajnu borbu – ne samo protiv njega, već i protiv predrasuda okoline. Moja mama, Jasna, često bi mi govorila: “Znaš, nije lako djetetu bez oca. Možda bi trebala pokušati opet s Dariom?”
“Mama, ne mogu se vratiti čovjeku koji me povrijedio. Luka treba mirnu kuću, a ne stalne svađe.” Ali ona nije razumjela. U njenoj generaciji razvod je bio sramota.
Ivan je u moj život ušao nenadano. Bio je tih, strpljiv i pun razumijevanja za Luku. Prvi put kad su se sreli, Ivan je donio Luki mali model aviona. Luka ga je pogledao ispod obrva i šapnuo: “Hoćeš li opet otići kao tata?” Ivan je kleknuo pred njega i rekao: “Neću otići dok ti to ne poželiš.” Taj trenutak mi je slomio srce.
Ali Dario nije mogao podnijeti pomisao da netko drugi bude uz Luku. Svaki put kad bi saznao da Ivan provodi vrijeme s nama, prijetio bi sudom ili bi jednostavno nestao na tjedan dana bez da pita za sina. Luka bi tada sjedio kraj prozora i čekao ga, crtajući slike na kojima su njih dvojica zajedno na igralištu.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Luka je došao do mene s crtežom. Na njemu smo bili nas troje – on, ja i Ivan. “Mama, mogu li ga zvati tata?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ljubavi, znaš da imaš tatu Darija. Ali ako želiš Ivana zvati tata, to je tvoja odluka.”
Te večeri sam nazvala Darija. “Luka želi Ivana zvati tata. Znaš koliko mu znači stabilnost…”
“Ako to dozvoliš, vodit ću te na sud! Nema šanse!”
Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam otišla kod psihologinje Amre u Centar za socijalnu skrb. Ispričala sam joj sve – od Darijevih prijetnji do Lukinih suza.
Amra me gledala suosjećajno: “Nažalost, ovo nije rijetkost kod nas. Djeca često postanu taoci između roditelja. Najvažnije je da Luka osjeti ljubav i sigurnost. Sudovi su spori i često ne razumiju emocionalnu stranu priče.”
Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ostati s Dariom zbog Luke? Jesam li sebična što želim novi život?
Moja prijateljica Mirela me tješila: “Nisi ti kriva što Dario ne zna biti otac. Ti si ta koja nosi sve na leđima – posao, dijete, kuću… A Ivan? On je dar s neba!”
Ali selo priča. Susjeda Ružica me jednom presrela na ulici: “Jadno dijete, dva oca… To nije normalno! Što će ljudi reći?”
Pogledala sam je ravno u oči: “Ljudi će uvijek pričati. Ali Luka treba ljubav, a ne tuđe mišljenje.”
Najgore su bile noći kad bi Luka plakao u snu i dozivao tatu. Tada bih sjela kraj njegovog kreveta i šaptala mu priče o hrabrim dječacima koji su pronašli svoj put kroz oluje.
Jednog dana Dario se pojavio nenajavljeno na vratima. Bio je pijan i vikao: “Nećeš mi uzeti sina! On je moj!”
Ivan ga je smireno zamolio da ode. Dario ga je odgurnuo i tada sam prvi put osjetila pravi strah za Luku.
Nakon tog incidenta odlučila sam pokrenuti postupak za ograničenje Darijevih prava viđanja Luke dok se ne smiri situacija. To je izazvalo lavinu komentara – neki su me podržali, drugi su me optužili da sam zla majka.
Luka je sve više tražio Ivana – zajedno su išli na nogometne utakmice, slagali lego kocke i smijali se do suza. Ali svaki put kad bi Dario nazvao ili poslao poruku punu mržnje, osjećala sam se kao da stojim na rubu ponora.
Jedne večeri Luka mi je rekao: “Mama, hoće li tata ikad biti sretan zbog mene?”
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i obećala mu da ću uvijek biti tu za njega.
Ponekad se pitam – koliko još moram izdržati? Hoće li društvo ikada prihvatiti da ljubav prema djetetu nije vezana za krv nego za srce? Što biste vi učinili na mom mjestu?