Sama na dvorištu: Priča jedne bosanske majke iz malog mjesta

“Jesi li ti normalna, Ajla? Sramotiš nas pred cijelim selom!” – vikao je otac dok je bacao tanjir na stol, a majka je šutjela, gledajući kroz prozor kao da će joj pogledom pobjeći iz ove kuće. Bila sam trudna, dvadeset i tri godine, a otac mog djeteta – Adnan – već je bio na putu za Njemačku. Obećao je da će se vratiti, ali svi su znali da od toga nema ništa.

Sjedila sam u svojoj sobi, držeći ruke na stomaku i pokušavala ne plakati. Ispod prozora su prolazile komšinice, šaputale i gledale prema našoj kući kao da sam počinila najveći grijeh. “Vidi je, nije ni udana, a već nosi dijete. Jadna njena majka…” čula sam kako govori teta Senada iz susjedstva.

Majka je navečer došla tiho, sjela na rub kreveta i šaptala: “Ajla, dijete, šta ćemo sad? Otac ti ne prašta. Znaš kakvi su ljudi ovdje…” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam željela nestati.

Kad se rodila Lejla, sve se promijenilo. Otac me nije pogledao mjesecima. Majka je krišom donosila hranu u moju sobu, a ja sam danima sjedila na dvorištu s bebom u naručju, gledajući kako djeca iz komšiluka igraju loptu i razmišljajući hoću li ikad više biti slobodna kao oni.

Jednog dana, dok sam vješala pelene na štrik, prišla mi je komšinica Azra. “Ajla, nemoj se ljutiti što pitam… ali kako misliš sama? Nije lako ni s mužem, a kamoli bez njega.” Pogledala sam je pravo u oči i prvi put osjetila bijes: “Nije lako, ali šta ću? Niko mi ne nudi pomoć osim što pričaju iza leđa.” Azra je zašutjela i otišla, ali od tada me više nije ogovarala.

Najgore su bile zimske večeri. Lejla bi plakala od grčeva, a ja bih sjedila na podu i ljuljala je satima. Otac bi lupao po zidu: “Umiri to dijete!” Majka bi dolazila s toplim mlijekom i tiho govorila: “Bit će bolje, Ajla. Sve prođe.”

Kad je Lejla napunila godinu dana, odlučila sam potražiti posao. U malom mjestu nema puno izbora – trgovina ili kafana. Prijavila sam se kod gazde Ibre u marketu. “Ajla, znaš da te ljudi neće ostaviti na miru?” pitao me dok je slagao kutije. “Neka pričaju šta hoće,” odgovorila sam. “Moram hraniti dijete.”

Prvi dan na poslu bio je pakao. Svaka mušterija me odmjeravala, svaka žena me gledala s visine. “Eto ti one što je sama rodila,” šaptale su jedna drugoj. Ali nisam odustajala. Svaki dan sam dolazila ranije i ostajala duže. Ibro mi je nakon mjesec dana dao stalni posao.

Porodične večere bile su najteže. Otac bi sjedio namršten, majka bi pokušavala započeti razgovor o vremenu ili cijenama u marketu. Jednom sam skupila hrabrost i rekla: “Tata, Lejla je tvoje unuče. Zar nije vrijeme da je upoznaš?” Pogledao me hladno: “Nisam ja tražio da mi doneseš sramotu u kuću.” Suze su mi navrle na oči, ali nisam mu dala zadovoljstvo da vidi kako patim.

Godine su prolazile. Lejla je rasla, a ja sam radila sve što sam mogla da joj ništa ne fali. Prvi dan škole bio je poseban – obukla sam joj najljepšu haljinicu i ispratila je do kapije. Komšije su gledale kroz zavjese, ali ovaj put me nije bilo briga.

Jedne večeri, dok smo Lejla i ja učile slova za stolom, otac je ušao u kuhinju i zastao. Gledao nas je dugo, a onda tiho rekao: “Donesi mi vode.” Bila je to prva riječ koju mi je uputio nakon četiri godine. Nisam znala da li da plačem ili se smijem.

Majka mi je kasnije šapnula: “Vidiš da mu fališ… Samo je tvrdoglav.” Znala sam da nikad neće priznati da mu je žao.

Najveća borba bila je sa samom sobom – osjećajem krivnje i stida koji su mi drugi nametnuli. Ponekad bih noću ležala budna i pitala se jesam li uništila život sebi i svom djetetu. Ali kad bih vidjela Lejlin osmijeh ujutro, znala sam da vrijedim više od tuđih riječi.

Prije nekoliko mjeseci Adnan se javio iz Njemačke – poslao poruku preko Facebooka: “Kako ste ti i mala?” Nisam mu odgovorila. Nije zaslužio ni riječ.

Danas radim dva posla – u marketu i čistim kod jedne porodice u gradu. Lejla ide u školu s osmijehom na licu. Otac još uvijek rijetko progovori sa mnom, ali ponekad uzme Lejlu za ruku kad idu do prodavnice.

Naučila sam živjeti sa šaptanjima i pogledima. Više me ne bole kao prije. Najteže mi pada kad vidim druge žene kako sjede s muževima na klupi ispred kuće i smiju se bezbrižno. Ali onda pogledam svoju kćerku i znam da sam napravila ono što je bilo najbolje za nas obje.

Ponekad se pitam: Da li bi ljudi bili blaži prema meni da sam bila muškarac? Ili da nisam iz male sredine gdje svi sve znaju? Možda nikad neću dobiti odgovore na ta pitanja… Ali znam jedno – više nikome ne dugujem objašnjenja osim sebi.

A vi? Da li biste imali snage stati protiv cijelog sela zbog onih koje volite?