Umjesto ‘Bok’, čula sam: ‘Ja sam Ivanova žena.’ – Priča o izdaji i hrabrosti

“Znaš li ti uopće kako boli kad ti netko koga voliš laže ravno u oči?” šapnula sam kroz suze, gledajući u praznu šalicu kave. Mirjana je stisnula moju ruku preko stola, ali ni njena toplina nije mogla otjerati hladnoću koja mi se uvukla pod kožu. Bio je to običan četvrtak, kišni dan u Sarajevu, kad je Ivan prvi put sjeo za naš stol. Imao je onaj osmijeh koji te natjera da zaboraviš na sve probleme, barem na trenutak. “Dobar dan, dame. Smijem li vam se pridružiti?” pitao je s onim šarmom koji se rijetko viđa.

Mirjana je odmah podigla obrve, ali ja sam se nasmijala. “Samo izvoli, ovdje ionako nema ništa zanimljivo osim naših jadikovki.” Ivan se nasmijao i naručio kavu. Počeo je pričati o svom poslu u jednoj zagrebačkoj firmi, o tome kako često putuje između Zagreba i Sarajeva. Bio je duhovit, pažljiv, znao je slušati. Ubrzo sam zaboravila na sve brige – na posao koji mrzim, na majku koja me stalno pritišće pitanjima kad ću se udati, na oca koji šuti i gleda televiziju kao da ga ništa drugo ne zanima.

Nakon tog susreta, Ivan i ja smo se počeli viđati sve češće. Šetali smo po Baščaršiji, smijali se glupostima, dijelili tajne koje nikome drugome ne bih povjerila. Mirjana me upozoravala: “Prebrzo ideš, Ana. Ne znaš ništa o njemu.” Ali ja nisam slušala. Trebala sam nekoga tko će me razumjeti, tko će me voljeti onako kako jesam – nesavršenu, zbunjenu, ranjivu.

Jednog dana, dok smo sjedili u njegovom autu parkiranom ispred mog stana u Zagrebu, Ivan me pogledao i rekao: “Ana, nikad nisam upoznao nekoga poput tebe.” Srce mi je preskočilo. “I ti meni značiš više nego što misliš,” odgovorila sam tiho.

Sve je bilo savršeno – ili sam barem tako mislila. Počela sam ga uvoditi u svoj život: upoznao je Mirjanu, moju sestru Lejlu, čak i moju majku koja ga je odmah procijenila pogledom ispod obrva. “Dobar je dečko, ali nešto mi tu ne štima,” rekla mi je kasnije. “Mama, uvijek si sumnjičava,” odmahnula sam rukom.

A onda je došao taj dan. Sjedile smo Mirjana i ja u istom onom kafiću gdje smo ga prvi put srele. Kiša je opet padala, kao da mi želi reći da se povijest ponavlja. Ivan nam je prišao s osmijehom, ali ovaj put nije bio sam. Uz njega je stajala žena – visoka, tamnokosa, s pogledom koji nije ostavljao mjesta sumnji.

“Bok,” rekla je hladno. “Ja sam Marija. Ivanova žena.”

U tom trenutku svijet mi se srušio. Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica, kako mi ruke drhte. Mirjana je skočila sa stolice: “Što se ovdje događa?” Ivan je šutio. Marija me gledala ravno u oči: “Znam za vas. Znam sve poruke, znam gdje ste bili prošli vikend. Samo sam htjela da znaš tko sam ja.”

Ivan je pokušao nešto reći: “Ana… nije to tako…”

“Šuti!” viknula sam kroz suze. “Kako si mogao? Kako si mogao lagati meni? Lagati njoj?”

Marija je uzela torbu i otišla bez riječi. Ivan je ostao stajati kao kip. Mirjana me zagrlila dok su mi suze tekle niz lice.

Nakon toga dani su prolazili kao kroz maglu. Nisam jela, nisam spavala. Majka me zvala svaki sat: “Ana, moraš jesti! Moraš raditi! Život ide dalje!” Ali kako nastaviti kad ti netko slomi srce na komadiće?

Jedne večeri došao je pred moj stan. Kiša ga je natopila do kože. “Ana, molim te… pusti me da objasnim.” Nisam mu otvorila vrata. Slušala sam ga kako plače ispred zgrade dok su susjedi provirivali kroz prozore.

Mirjana mi je donijela kolače i vino: “Znaš što? Nisi ti kriva što si vjerovala pogrešnoj osobi. Kriv je on što nije imao hrabrosti biti iskren.” Lejla me zagrlila: “Sestro moja, bolje sada nego kasnije.” Majka je samo šutjela i gledala me onim svojim tužnim očima.

Tjedni su prolazili. Počela sam ponovno izlaziti s prijateljicama, otišla na izlet na Plitvice s Lejlom i Mirjanom. Smijale smo se opet, ali nešto u meni ostalo je slomljeno.

Jednog dana dobila sam poruku od Marije: “Hvala ti što si mi otvorila oči. I meni je lagao godinama.” Osjetila sam olakšanje – nisam bila jedina prevarena.

Danas sjedim u istom onom kafiću gdje je sve počelo i gledam kroz prozor dok kiša pada po praznim ulicama Zagreba. Pitam se – koliko nas još sjedi ovako slomljenih po kafićima Balkana? Koliko nas još vjeruje pogrešnim ljudima jer nam treba malo nježnosti?

Možda nisam pronašla ljubav kakvu sam tražila, ali pronašla sam sebe – i to više ne dam nikome.

Možete li vi oprostiti izdaju? Ili mislite da se takve rane nikad ne zacijele?