Bepo, oprosti mi što sam te zaboravila
“Marija, jesi li ti uopće bila kod Bep ovaj tjedan?” Susjeda Ankica me gledala ispod obrva dok smo stajale u redu za blagajnu u Konzumu. U ruci sam stiskala vrećicu s jogurtom i kruhom, a srce mi je počelo lupati kao da će iskočiti. “Zašto pitaš?” promucala sam, iako sam već znala da nešto nije u redu. “Nisam je vidjela tri dana, a jučer mi je kroz prozor rekla da nije ništa jela od ponedjeljka. Marija, ona je sama…”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjećam se da sam samo klimnula glavom, ostavila stvari na pultu i istrčala iz trgovine. U glavi mi je odzvanjalo: kako sam mogla zaboraviti na Bepu? Kako sam dopustila da prođu dani, a da joj se ne javim? Znam da sam zadnjih mjeseci bila zatrpana poslom u banci, stalno pod stresom zbog šefa i rokova, ali zar je to opravdanje?
Kad sam stigla do bakine kuće, vrata su bila otključana. Ušla sam tiho, osjećajući krivnju u svakom koraku. Bepo je sjedila za stolom, pogrbljena, s praznim tanjurom ispred sebe. Pogledala me svojim umornim očima i samo šaptom rekla: “Marija, jesi li to ti?”
“Bepo, oprosti… Nisam znala…” Glas mi je zadrhtao dok sam joj prilazila. “Sve je u redu, dijete moje,” odgovorila je tiho. “Znam da imaš svojih briga.”
Ali nije bilo u redu. Ništa nije bilo u redu. U kuhinji sam pronašla samo malo starog kruha i praznu bocu mlijeka. Brzo sam joj napravila juhu i sjela nasuprot nje dok je polako jela. U tišini su mi kroz glavu prolazile slike iz djetinjstva – kako me vodila na igralište, kako smo zajedno brale šljive iza kuće, kako mi je šaptala bajke prije spavanja.
Navečer sam nazvala brata Ivana. “Znaš li ti da Bepo nije jela tri dana?” viknula sam čim se javio. “Pa što ja mogu? Ti si joj bliža! Ja imam svoje dijete i ženu!” odgovorio je hladno. Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Nije stvar u tome tko je bliži! To je naša baka!”
Ivan je šutio nekoliko sekundi pa procijedio: “Uvijek si ti ta koja sve mora riješiti…” Prekinula sam vezu prije nego što sam mu stigla reći koliko me boli njegova ravnodušnost.
Sljedećih dana pokušavala sam uskladiti posao i brigu o Bepi. Svako jutro bih joj donijela doručak prije posla, a navečer bismo zajedno gledale vijesti i pričale o svemu i ničemu. Ponekad bi mi ispričala priče iz mladosti – o ratu, gladi, o tome kako je izgubila muža na željezničkoj stanici u Sarajevu 1945. godine. “Znaš, Marija,” rekla bi ponekad, “život ti uvijek uzme ono što najviše voliš. Ali moraš nastaviti dalje.”
Jedne večeri dok smo sjedile uz čaj, Bepo me pogledala ozbiljno: “Zašto se vi djeca više ne volite? Nekad ste bili nerazdvojni.” Nisam znala što da joj kažem. Ivan i ja smo se udaljili još od smrti naših roditelja. On je otišao u Mostar, oženio se i rijetko dolazio kući. Ja sam ostala ovdje, ali kao da sam cijelo vrijeme bježala od odgovornosti.
“Ne znam, Bepo… Možda smo previše povrijeđeni. Možda smo zaboravili kako biti obitelj.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili – ne samo roditelje, nego i povjerenje jedno u drugo. Sjećam se kako smo se Ivan i ja kao djeca skrivali pod stolom kad bi se roditelji svađali zbog novca ili politike. Tada smo jedno drugome bili sve.
Sljedeći vikend odlučila sam pozvati Ivana na ručak kod Bepu. On je došao nevoljko, sa ženom Lejlom i sinom Emirom. Atmosfera je bila napeta; Lejla je šutjela, Emir se igrao mobitelom ispod stola, a Ivan je stalno gledao na sat.
“Ivane,” započela sam tiho dok smo jeli grah koji je Bepo skuvala s puno ljubavi, “možemo li barem pokušati biti obitelj? Zbog Bepu? Zbog nas?”
Ivan me pogledao sumnjičavo: “A što ako opet sve pukne?”
Bepo je tada stavila svoju drhtavu ruku na njegovu: “Sine moj, život ti ne daje drugu priliku svaki dan. Nemojte čekati da bude kasno kao što je meni kasno za mnogo toga.”
U tom trenutku svi smo zaplakali – prvi put nakon dugo vremena zajedno.
Nakon tog ručka nešto se promijenilo. Ivan je počeo češće dolaziti kod Bepu; Lejla bi joj donosila kolače iz pekare; Emir bi joj pokazivao slike iz škole na mobitelu. Ja sam osjećala olakšanje, ali i tugu zbog svih propuštenih godina.
Jednog jutra našla sam Bepu kako sjedi na klupi ispred kuće i gleda u daljinu. “Znaš li ti koliko te volim?” pitala me tiho.
“Znam, Bepo… I ja tebe volim najviše na svijetu.” Zagrlila sam je čvrsto.
Ali život ne prašta zaborav tako lako. Nekoliko mjeseci kasnije Bepo nas je napustila tiho, u snu.
Na sprovodu su Ivan i ja stajali jedno kraj drugoga, držeći se za ruke kao nekad davno.
Danas često razmišljam: koliko nas svakodnevne brige udalje od onih koje volimo? Koliko puta zaboravimo reći hvala ili oprosti dok još imamo priliku?
Možda ste i vi nekoga zaboravili – hoćete li mu danas pokucati na vrata prije nego što bude kasno?