Haljina iz snova: Noć kad sam shvatila tko sam zaista
“Lana, pa gdje si to našla tu krpu? Izgledaš kao da ideš na maskenbal, a ne na malu maturu!” glas moje mame odjeknuo je kroz stan, dok sam stajala pred ogledalom u svojoj ljubičastoj haljini. Tata je sjedio za stolom, listao novine i samo se nasmijao: “Ma pusti dijete, možda je to sad moderno među klincima. Samo nemoj da te snime pa da završiš na onim smiješnim slikama na Facebooku.”
Stajala sam ukočeno, stisnutih šaka, gledajući svoj odraz. Haljina nije bila skupa, mama ju je kupila na buvljaku kod tržnice Ciglane prošlog vikenda. Ali meni je bila posebna – podsjećala me na bajke koje sam čitala pod dekom dok su vani padale kiše sarajevskog proljeća. Bila je to moja prva prava haljina, ona u kojoj sam se osjećala kao princeza, barem dok nisam čula njihove riječi.
“Mama, meni se sviđa…” prošaptala sam, ali ona je odmahnu rukom: “Ma Lana, nemoj se ljutit’, ali stvarno… Svi će ti se smijat’. Hajde, presvuci se u onu plavu suknju i bijelu košulju. To ti bolje stoji.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Tata je samo slegnuo ramenima i nastavio čitati novine. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu. Moja starija sestra Iva provirila je iz svoje sobe i dobacila: “Lana, ne slušaj ih. Ako ti se sviđa, nosi. Ja bih dala sve da sam imala hrabrosti obući nešto svoje na svojoj maturalnoj.”
Ali mama nije odustajala. “Iva, ne potičimo dijete na gluposti. Lana, nećeš valjda biti jedina koja izgleda kao da je pobjegla iz crtića?”
Nisam više mogla izdržati. Suze su mi navrle na oči i pobjegla sam u svoju sobu. Sjedila sam na krevetu, stiskajući haljinu uz sebe kao da će me zaštititi od svega ružnog što su rekli. Čula sam kako mama uzdiše u hodniku: “Ne znam što joj je danas… Sve su te djevojčice preosjetljive.”
Telefon mi je zazvonio – bila je to moja najbolja prijateljica Ajla. “Lana, jesi spremna? Dolazim po tebe za pola sata! Jedva čekam da vidim tvoju haljinu!”
Nisam znala što da kažem. “Ajla… Možda ipak neću obući onu ljubičastu… Mama kaže da izgleda smiješno.”
Ajla je zašutjela na trenutak, a onda odlučno rekla: “Lana, ako ti voliš tu haljinu, nosi je! Ja ću obući svoju žutu haljinicu koju svi mrze. Hajde da budemo drugačije!”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Obukla sam haljinu, obrisala suze i izašla iz sobe. Mama me pogledala s nevjericom: “Ozbiljno si odlučila? Dobro, tvoja stvar. Samo nemoj plakati kad te budu zadirkivali.”
Na putu do škole srce mi je tuklo kao ludo. Ajla me čekala ispred ulaza, nasmijana od uha do uha u svojoj žutoj haljinici s velikom mašnom. Zagrlile smo se i krenule unutra.
U dvorani su svi gledali u nas. Neki su šaptali, neki se smijali, ali bilo je i onih koji su nam prišli i rekli: “Baš ste hrabre! Super vam stoje haljine!” Osjećala sam se ponosno iako su mi riječi roditelja još odzvanjale u glavi.
Tijekom večeri prišla mi je učiteljica Sanja i tiho rekla: “Lana, baš mi je drago što si došla u toj haljini. Znaš, kad sam ja bila mala, nitko nije imao hrabrosti biti drugačiji. Ti si danas pokazala svima kako treba biti svoj.”
Na povratku kući mama me dočekala na vratima: “I? Jesi li preživjela? Jesi li plakala?”
Pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Ne, mama. Nisam plakala. Zapravo, osjećam se bolje nego ikad prije.” Tata je podigao pogled s televizora i prvi put tog dana rekao nešto toplo: “Bravo, Lana. Neka si pokazala zube.”
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko boli kad te tvoji najbliži ne razumiju i koliko snage treba da ostaneš svoj kad svi očekuju da se uklopiš.
Ponekad se pitam – zašto roditelji zaborave kako je biti dijete? Zašto im je važnije što će reći drugi nego kako se mi osjećamo? Možda će netko od vas znati odgovor.