Između luksuza i preživljavanja: Moja majka misli da je moj muž promašaj
“Opet si došla praznih ruku?” Majčin glas odjekuje hodnikom čim otvaram vrata njezinog stana u Splitu. U rukama držim vrećicu s nekoliko jabuka i jogurta za sina, ali ona to ne vidi. Gleda me kao da sam dijete koje je opet zakazalo. “Znaš, Ivana, da si se udala za nekog sposobnijeg, sad bi živjela kao gospođa. Ne bi morala ovako moljakati ni za što.”
Zastajem na pragu, osjećam kako mi lice gori od srama. Moj muž, Dario, radi po cijele dane na građevini, a navečer još vozi dostavu po gradu. Sve što zaradi odlazi na režije, lijekove i terapije za našeg sina, Leona. Leon ima sedam godina i autizam. Ne govori, ali ima oči koje sve govore – pogotovo kad ga nešto boli ili kad ga netko povrijedi.
Majka sjedi za stolom, ruke prekrižene, pogled oštar kao nož. “On je lijenčina, Ivana. Da je pravi muškarac, ne bi ti dolazila ovamo po pomoć.”
“Mama, molim te… Dario radi više nego itko koga poznajem. Samo… nije lako. Znaš kakva je situacija.”
Ona odmahne rukom. “Svi imaju probleme. Ali ti si uvijek bila previše osjećajna. Da si slušala mene, udala bi se za nekog iz dobre obitelji. Pogledaj Marinu – njezin muž ima firmu, voze novi auto, idu na more svaki vikend.”
U meni ključa bijes i tuga. Marina je moja sestra, uvijek je bila majčina mezimica. Njezin muž Ante ima građevinsku firmu i svi misle da žive bajku. Ali ja znam da Marina svaku večer plače zbog njegovih prevara i hladnoće.
“Mama, znaš li ti uopće kako je Leonu? Znaš li koliko koštaju terapije? Dario i ja ne spavamo noćima od brige kako ćemo sve platiti. I još moram slušati da je on neuspjeh?”
Majka me pogleda s mješavinom sažaljenja i prezira. “Mogla si bolje, Ivana. Život nije samo ljubav – treba znati izabrati pametno.”
Vraćam se kući s osjećajem težine u grudima. Dario sjedi za stolom, umoran do iznemoglosti, ali nasmiješi se kad me vidi. Leon slaže autiće u savršen red na podu.
“Kako je bilo kod tvoje mame?” pita tiho.
Slegnem ramenima. “Isto kao uvijek. Kaže da si lijenčina i da sam mogla bolje.”
Dario pogne glavu. “Možda je u pravu… Možda bi ti bilo lakše bez mene.”
Prilazim mu i grlim ga čvrsto. “Ne govori to nikad više. Ti si jedini koji me drži na nogama. Bez tebe bih odavno pala.”
Noći su najteže. Leon često ima napade panike – vrišti, udara glavom o zid, a ja ga držim u naručju dok ne zaspi iscrpljen od plača. Dario sjedi pored nas, drži nas oboje za ruku.
Ponekad sanjam o životu bez briga: o vikendima na moru, o novom stanu bez vlage i plijesni, o tome da Leon ide u školu gdje ga razumiju i prihvaćaju. Ali onda se probudim i shvatim da je naš luksuz – ljubav koju imamo jedno za drugo i za sina.
Jednog dana Marina me zove uplakana. “Ivana, mogu li doći kod tebe? Ante me opet prevario… Ne mogu više ovo izdržati.”
Primam je u stan bez pitanja. Sjedi na mom starom kauču i gleda Leona kako slaže autiće.
“Znaš,” kaže tiho, “mama uvijek priča kako ti ništa nemaš, a ja imam sve… Ali ja bih dala sve svoje torbice i aute da imam ono što vi imate – mir u kući i nekoga tko me voli bezuvjetno.”
Gledam je i shvaćam koliko su majčine riječi otrovne – ne samo za mene, nego i za nju.
Sljedeći put kad odem kod majke, gledam je ravno u oči.
“Mama, prestani govoriti loše o Dariju. On je moj izbor i otac tvog unuka koji te treba više nego ikad. Ako ne možeš biti podrška, bolje da nas pustiš na miru.”
Ona šuti prvi put nakon dugo vremena.
Vraćam se kući lakša nego ikad prije.
Dario me dočeka s osmijehom i šalicom čaja.
“Jesi li dobro?” pita.
“Jesam,” kažem iskreno prvi put nakon dugo vremena.
Gledam Leona kako se smije dok gleda crtiće i pitam se: Je li sreća stvarno u novcu ili u tome da imaš nekoga tko te voli i razumije? Koliko još moramo trpjeti tuđe osude prije nego što shvatimo što nam je stvarno važno?