Jedan dan na tramvajskoj stanici: Susret s Nikodemom i lice bezdomništva koje sam ignorirala
“Daj, Ana, požuri! Tramvaj dolazi!” viknula je moja sestra Ivana, dok sam ja nervozno tražila sitniš u džepu. Jutro je bilo hladno, a magla se lijeno vukla iznad Maksimira. U tom trenutku, dok sam pokušavala pronaći kovanicu za kartu, začula sam promukli glas iza sebe: “Gospođice, imate li možda kunu viška?”
Okrenula sam se i ugledala muškarca u staroj, poderanoj jakni. Lice mu je bilo izbrazdano, oči umorne, ali nekako tople. “Nemam sitno, žao mi je,” promrmljala sam, osjećajući nelagodu. Ivana me povukla za rukav: “Pusti ga, Ana, svaki dan su ovdje. Samo traže novac za alkohol.”
Ali nešto u njegovom pogledu me zadržalo. Tramvaj je stigao, ljudi su ulazili i izlazili, a ja sam ostala stajati. “Kako se zovete?” pitala sam ga tiho. Iznenadio se, ali odgovorio: “Nikodem.”
Taj trenutak bio je početak svega. Nisam znala da će mi taj razgovor promijeniti život.
Sljedećih dana počela sam ga viđati sve češće. Uvijek na istom mjestu, uvijek s istim tihim osmijehom. Jednog jutra donijela sam mu sendvič i kavu. “Hvala ti, Ana,” rekao je, kao da mu nitko nikad nije dao ništa osim prezira.
“Kako ste završili ovdje?” pitala sam ga nakon nekoliko dana. Pogledao me dugo, kao da važe hoće li mi vjerovati.
“Bio sam profesor matematike u Osijeku. Imao sam ženu, sina… Sve dok nisam izgubio posao kad su zatvorili školu. Žena me ostavila, sin otišao kod njezinih roditelja. Pokušao sam raditi bilo što – građevina, skladište… Ali kad si stariji od pedeset, nitko te ne želi. Polako sam izgubio sve.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam sram jer sam i sama često okretala glavu od ljudi poput njega.
Jedne večeri došla sam kući kasno. Mama je sjedila za stolom i gledala me strogo: “Gdje si bila? Opet s onim beskućnikom? Ana, ne možeš spasiti cijeli svijet! Pogledaj nas – jedva spajamo kraj s krajem!”
“Mama, on nije samo beskućnik! Ima ime, ima priču! Mogao je biti bilo tko od nas!” viknula sam kroz suze.
Otac je šutio, gledao kroz prozor. Ivana je kolutala očima: “Uvijek moraš biti drugačija. Nitko ne pomaže takvima bez razloga. Sigurno nešto skriva.”
Te noći nisam mogla spavati. Nikodemove riječi odzvanjale su mi u glavi: “Svi misle da smo sami krivi za svoju sudbinu. Ali ponekad život jednostavno pukne preko tebe kao val i odnese sve što imaš.”
Sutradan sam ga opet srela. Bio je prehlađen, kašljao je i tresao se od hladnoće. Odvela sam ga u obližnju pekaru da se ugrije.
“Ana, ne moraš ovo raditi,” rekao je tiho.
“Moram,” odgovorila sam odlučno. “Jer da si ti moj otac ili brat, željela bih da netko drugi učini isto za njega.”
Pričali smo satima. Ispričao mi je o svom sinu Filipu kojeg nije vidio godinama. O tome kako ga boli što ga ljudi gledaju kao smeće.
“Najgore je kad postaneš nevidljiv,” rekao je. “Kad prođeš pored ljudi i nitko te ne pogleda u oči. Kao da ne postojiš.”
Te riječi su me proganjale danima.
Pokušala sam pomoći Nikodemu pronaći privremeni smještaj preko Crvenog križa, ali liste čekanja bile su beskrajne. Pitala sam prijatelje mogu li mu pomoći pronaći posao, ali svi su odmahivali glavom: “Tko će zaposliti beskućnika? Nema ni osobnu iskaznicu!”
U međuvremenu su moji kod kuće postali još nervozniji zbog mog angažmana.
“Ana, ljudi će početi pričati! Što ako ti nešto ukrade? Što ako te netko vidi s njim?” brinula se mama.
“Nije me briga što ljudi misle!” viknula sam iz očaja.
Jednog dana Nikodem nije došao na stanicu. Čekala sam sat vremena, dva… Nije ga bilo ni sutradan ni prekosutra.
Počela sam obilaziti skloništa i pitati za njega. Nitko ga nije vidio.
Tada mi je srce prvi put stvarno puklo – shvatila sam koliko mi znači taj čovjek kojeg sam jedva poznavala.
Nakon tjedan dana pronašla sam ga u bolnici na Rebru – bio je teško bolestan od upale pluća.
Sjedila sam kraj njegovog kreveta i držala ga za ruku.
“Hvala ti što si me gledala kao čovjeka,” šapnuo je.
Nikodem je preminuo nekoliko dana kasnije.
Na njegovom pogrebu bila sam jedina koja nije nosila crno – jer nisam imala ništa prikladno za tu priliku.
Nakon svega vratila sam se svakodnevici, ali više ništa nije bilo isto.
Svaki put kad prođem pored nekoga tko prosi ili spava na klupi, sjetim se Nikodema i njegove priče.
Pitam se – koliko nas zapravo vidi ljude oko sebe? Koliko nas bi pružilo ruku kad bi znali pravu istinu?
Možda svi mi možemo biti Nikodem jednog dana – ili Ana koja odluči ne okrenuti glavu.