Ovo Nije Muškarac Kojeg Sam Oženila: Ivanova Razočaranost u Marinu

“Opet nisi skuhala kavu kako treba! Koliko puta ti moram reći da ne volim kad je ovako slaba?” Ivanov glas odjeknuo je kuhinjom, a ja sam stajala pored štednjaka, stisnutih usana, pokušavajući ne zaplakati pred djecom. Naša blizanci, Ana i Filip, sjedili su za stolom i gledali me velikim, zbunjenim očima. Nekad bi Ivan samo s osmijehom rekao: “Ma nema veze, ljubavi, popit ću i ovakvu.” Ali taj čovjek kao da je nestao.

Sve je počelo prije dvije godine, kad je Ivanova majka, gospođa Ljubica, ostala udovica i preselila se u naš stan u Novom Zagrebu. “Marina, znaš da ti je ona kao druga mama,” govorio bi Ivan svaki put kad bih se požalila na njene komentare. Ali nije bila. Bila je sve samo ne to. Svaki moj pokušaj da nešto napravim po svom završio bi njenim tihim uzdahom ili pogledom punim zamjeranja. “Kod nas u Bosni se to drugačije radi,” znala bi reći dok bi mi uzimala krpu iz ruke.

Ivan je postajao sve nervozniji. Počeo je kasniti s posla, a kad bi došao kući, umjesto zagrljaja dočekale bi me kritike. “Zašto Ana još nije napisala zadaću? Zašto Filip ima prljave čarape? Zar ti ne možeš ništa držati pod kontrolom?” U početku sam pokušavala razgovarati s njim. “Ivane, što se događa? Zašto si stalno ljut na mene?” On bi samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj, Marina. Sve je u redu. Samo sam umoran.”

Ali nije bilo u redu. Počela sam osjećati da više nisam dobrodošla u vlastitom domu. Ljubica bi mi prigovarala zbog načina na koji perem suđe, kako slažem veš, pa čak i kako razgovaram s djecom. “Djeca trebaju čvrstu ruku, a ne tvoje popuštanje,” govorila bi dok bi Filipu zabranjivala da jede čokoladu prije ručka. Ivan bi šutio ili klimnuo glavom, kao da se slaže sa svime što njegova majka kaže.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Ivanu. “Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama…” Nisam stigla završiti rečenicu. “Moja mama je prošla kroz puno toga! Zar nemaš malo razumijevanja? Ti si uvijek žrtva!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nisam žrtva, samo želim malo mira. Želim da me podržiš kao što si nekad znao.” Ivan je ustao od stola i izašao iz sobe bez riječi.

Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Ljubica je počela otvoreno govoriti pred djecom: “Tvoja mama nikad ne zna gdje su ti stvari! Kad sam ja bila mlada, sve sam znala napamet.” Ana me jednom upitala: “Mama, zašto baka stalno viče na tebe? Jesi li ti nešto loše napravila?” Nisam znala što da joj odgovorim.

Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Prijateljice su primijetile da sam potištena. “Marina, moraš razgovarati s Ivanom ili otići na neko vrijeme kod svojih u Osijek,” savjetovala me Sanja. Ali nisam imala snage ni volje za to. Osjećala sam se zarobljeno između muža koji me više ne vidi i svekrve koja me nikad nije prihvatila.

Jednog dana Filip se razbolio. Imala sam temperaturu, ali nitko nije pitao kako sam ja. Ljubica je cijeli dan pričala kako ona nikad nije bila bolesna kad su joj djeca bila mala. Ivan je došao kući i samo pitao: “Jesi li mu dala lijek?” Nije me pogledao u oči.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Ivana kako mirno diše pored mene i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela? Onaj koji mi je pisao poruke dok sam bila na poslu, koji me znao zagrliti bez razloga? Sada kao da smo dva stranca pod istim krovom.

Sutradan sam odlučila otići kod psihologinje. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje što mogu nekome reći sve što me muči bez straha od osude. “Marina, važno je da postavite granice,” rekla mi je psihologinja. “Vaša vrijednost ne ovisi o tome što vaša svekrva ili muž misle o vama.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Počela sam polako vraćati dio sebe koji sam izgubila. Više nisam šutjela kad bi Ljubica komentirala moj način kuhanja ili odgoja djece. “Gospođo Ljubice, ovo je moj dom i ja ću odlučiti kako ću odgajati svoju djecu.” Ivan me gledao iznenađeno prvi put kad sam to rekla naglas.

Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih poželjela spakirati kofere i otići zauvijek. Ali zbog Ane i Filipa odlučila sam boriti se za sebe i njihovu sreću. Počela sam razgovarati s Ivanom o našoj prošlosti, o tome što smo izgubili i što još možemo spasiti.

Jedne večeri sjeli smo zajedno nakon što su djeca zaspala. “Ivane, sjećaš li se kad smo sanjali o kući na moru? Kad smo vjerovali da ćemo uvijek biti sretni?” Pogledao me tužno: “Ne znam gdje smo to izgubili, Marina… Možda smo oboje krivi.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam trunku nade.

Ali još uvijek se pitam: može li ljubav preživjeti kad svakodnevica postane borba? Jesam li ja ta koja treba otići ili se vrijedi boriti za ono što smo nekad imali?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće ponovno pronaći onog čovjeka kojeg ste jednom voljeli ili je vrijeme da krenem dalje?