Dugovi moje svekrve i izgubljeno djetinjstvo mog sina
“Ivana, molim te, nemoj još jednom odbiti moju mamu. Ona nema nikoga osim nas!” – Draženov glas je drhtao dok je stajao na pragu naše male kuhinje, a ja sam zurila u račun za struju koji je kasnio već treći mjesec zaredom. Na stolu su ležali papiri, računi, opomene, a između njih crtež našeg sina Luke – nas troje na moru, sretni, nasmijani.
“Dražene, i mi imamo dijete! Luka me skoro nije ni vidio ovaj tjedan. Radim prekovremeno da bismo platili tvojoj mami dugove, a on…” – glas mi je zadrhtao, suze su mi navrle na oči. “On misli da ga više ne volim.”
Dražen je sjeo nasuprot mene, pogurenih ramena. “Znam, ali ona je sama. Tata je umro, brat joj ne šalje ni poruku. Ako joj ne pomognemo, izgubit će stan.”
Sve je počelo prije dvije godine kad je njegova majka, gospođa Marija, upala u dugove zbog kredita koji je uzela za renovaciju stana. Nije znala upravljati novcem, a kad su kamate narasle, više nije mogla plaćati rate. Dražen i ja smo tada već imali dvosobni stan koji sam naslijedila od djeda u Dubravi, a on je imao garsonijeru na Trešnjevci. Moj stan nije bio u najboljem stanju, ali bio je naš dom.
“Zašto uvijek ja?” – pitala sam se dok sam gledala Lukin crtež. “Zašto uvijek ja moram spašavati sve?”
Dogovorili smo se da ćemo iznajmiti moj stan jer je veći i lakše ga je iznajmiti obiteljima. Preselili smo se u Draženovu garsonijeru – tijesno, ali blizu tramvaja i škole. Novac od najma išao je direktno na Marijin račun za otplatu duga. Prvih mjeseci bilo je podnošljivo. Luka se žalio što nema svoju sobu, ali obećali smo mu da će to biti privremeno.
“Mama, kad ćemo opet imati veliki stan?” pitao bi me svaku večer prije spavanja dok bi ležao stisnut uz mene na kauču na razvlačenje.
“Uskoro, ljubavi. Samo još malo…”
Ali to “uskoro” se pretvorilo u godinu dana. Marija nije mogla pronaći posao – bila je već u godinama i često bolesna. Dugovi su rasli zbog kamata. Ja sam radila u računovodstvu privatne firme i uzimala svaki prekovremeni sat koji su nudili. Dražen je radio kao vozač autobusa ZET-a i često bio na terenu.
Luka je postajao sve povučeniji. Počeo je šaptati kad bi tražio nešto, a učiteljica mi je na roditeljskom rekla: “Gospođo Ivana, Luka je dobar dječak, ali često sjedi sam u kutu i crta obitelji koja se drži za ruke.”
Jedne večeri, dok sam kasno došla kući, zatekla sam ga budnog. Sjedeći na podu uz prozor, gledao je svjetla grada.
“Mama, jesi li ti još uvijek moja mama?”
Kao da me netko udario šakom u trbuh.
“Naravno da jesam! Zašto to pitaš?”
“Zato što te nema nikad doma. Tata kaže da moraš puno raditi zbog bake Marije. Jel’ ti više voliš baku nego mene?”
Te noći nisam spavala. Dražen je hrkao pored mene, umoran od smjene, a ja sam brojala sate koje sam provela s Lukom taj tjedan – tri sata ukupno.
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Marija je završila u bolnici zbog visokog tlaka. Dugovi su narasli jer nismo mogli pokriti sve rate. Luka je počeo mokriti u krevet i povukao se još više.
Moja mama me zvala svaki drugi dan: “Ivana, dijete moje, ne možeš spasiti cijeli svijet! Pogledaj svog sina!”
Ali osjećala sam krivnju – kako ću ostaviti staru ženu bez krova nad glavom?
Jednog dana stiglo je pismo iz banke – ovrha na Marijin stan ako ne platimo još dvije rate.
“Dražene, ne možemo više ovako! Gubimo Luku! Gubimo sebe!” viknula sam kroz suze.
On je samo šutio.
Te večeri sjela sam s Lukom na pod i rekla mu: “Znaš što? Idemo sutra kod bake Ane na selo. Samo ti i ja.”
Proveli smo vikend kod moje mame u Bosanskoj Gradišci. Luka se igrao s djecom iz susjedstva, smijao se prvi put nakon dugo vremena.
Kad smo se vratili u Zagreb, donijela sam odluku – prestajemo plaćati Marijine dugove iz našeg najma.
Dražen je bio bijesan: “Ivana, ona će završiti na ulici! Kako možeš biti tako sebična?”
“A ti? Jesi li ti ikad pomislio na Luku? Na mene? Koliko još treba da izgubimo sina zbog tuđih grešaka?”
Nakon burne svađe odlučili smo – Marija će prodati stan i preseliti kod nas dok ne pronađe rješenje. Nije bilo lako gledati staricu kako plače nad svojim stvarima, ali Luka mi se vratio – polako, ali sigurno.
Danas živimo svi zajedno u garsonijeri dok čekamo bolje dane. Nije idealno, ali barem više ne žrtvujem svoje dijete zbog tuđih dugova.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična ili sam napokon bila majka svom djetetu? Koliko daleko treba ići za obitelj – i gdje povući crtu?