Gorka ponuda svekrve: Kad sam ostala sama s bebom

“Ne možeš tako, Ivana! Ne možeš biti sama s djetetom, nisi ti za to!” glas moje svekrve, Milene, odzvanjao je kroz stan dok sam pokušavala uspavati malu Lanu. Bila je ponoć, a Lana je plakala već satima. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam imala snage ni da ih obrišem. Marko je otišao prije tri dana. Samo je spakirao torbu i rekao: “Ne mogu više, Ivana. Gušim se ovdje. Oprosti.” I nestao. Nije se javio, nije pitao za Lanu, nije pitao za mene.

Milena je došla odmah sutradan, s onim svojim tvrdim pogledom i mirisom lavande koji me uvijek podsjećao na djetinjstvo na selu. “Ivana, moraš biti realna. Marko se neće vratiti. Ti nemaš posao, nemaš roditelje, nemaš nikoga osim nas. Razmisli malo o Lani. Što će ona jesti? Kako ćeš joj kupiti pelene?”

Znala sam da ima pravo. Moja mama umrla je prije dvije godine, tata još ranije. Posao u knjižari izgubila sam kad sam ostala trudna jer gazda nije htio trudnicu na kasi. Prijateljice su se povukle kad sam zatrudnjela – valjda nisu znale što bi sa mnom. Ostala sam sama u malom stanu u Novom Zagrebu, s bebom i praznim frižiderom.

“Ivana, slušaj me dobro,” Milena je sjela nasuprot mene, spustila torbu na stol i izvadila omotnicu. “Ovo je deset tisuća kuna. Dovoljno za nekoliko mjeseci. Ali imam uvjet. Daj Lanu meni na čuvanje dok ti ne staneš na noge. Ja ću je odgajati kao svoju, a ti ćeš moći raditi, tražiti stan, život srediti. Kad budeš spremna, vratit ćeš se po nju.”

Gledala sam je u šoku. “Hoćeš da dam svoje dijete? Da ga ostavim kao da je stvar?”

“Ne ostavljaš je zauvijek! Samo dok ne budeš mogla brinuti o njoj. Znaš da kod mene ima sve – i hranu i toplinu i sigurnost. Ti si sad slaba, Ivana. Ne možeš joj dati ono što treba.”

U meni se lomilo tisuću osjećaja – bijes, tuga, očaj, ali i strah. Što ako stvarno ne mogu? Lana je plakala svaku noć, ja nisam spavala danima, novca nije bilo ni za kruh. Milena je imala veliku kuću u Samoboru, vrt pun povrća, penziju i iskustvo s djecom. Ali bila je i hladna žena koja nikad nije pokazivala nježnost ni prema Marku ni prema meni.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako diše u snu i pitala se: kakva sam ja to majka ako razmišljam o tome da je dam drugome? A opet – kakva sam majka ako ne mogu brinuti o njoj?

Sljedećih dana Milena je dolazila svaki dan s istom pričom. “Ivana, vrijeme prolazi. Novac nestaje. Lana treba sigurnost.” Jednog popodneva došla je i Markova sestra Sanja.

“Ivana, mama ti nudi rješenje. Nije lako biti samohrana majka, pogotovo bez posla. Zamisli samo da se razboliš – tko će čuvati Lanu? Mi smo obitelj, moramo si pomagati.” Sanja me gledala s mješavinom sažaljenja i predbacivanja.

“A gdje je Marko sad? Zašto on ne pomaže?” pitala sam kroz suze.

Sanja je slegnula ramenima: “On je slab čovjek. Ali Lana nije kriva za to.”

Prolazili su dani u agoniji. Lana je imala temperaturu, ja nisam imala novca ni za lijekove ni za pelene. U apoteci su mi dali lijek na dug, ali rekli su da drugi put neće moći. Milena mi je svaki put kad bi došla ostavila nešto hrane ili pelene na stolu – kao podsjetnik na svoju ponudu.

Jedne večeri Lana je plakala satima bez prestanka. Nisam znala što da radim – bila sam iscrpljena do granice ludila. Uzela sam mobitel i nazvala Milenu.

“Možeš doći po Lanu? Samo na nekoliko dana… dok ne skupim snage,” prošaptala sam.

Milena se pojavila za pola sata. Uzela Lanu iz mog naručja kao da uzima paket, a ne dijete. “Bit će ona dobro kod mene,” rekla je tiho.

Kad su otišle, sjela sam na pod i plakala do jutra.

Sljedećih tjedan dana bila sam kao zombi. Prijavila sam se na burzu rada, išla na razgovore za posao, čistila stanove po kvartu za sitniš. Svaku večer zvala sam Milenu da pitam za Lanu.

“Dobro je ona, ne brini,” odgovarala bi hladno.

Jednog dana otišla sam u Samobor bez najave. Lana me gledala zbunjeno kad sam ušla – kao da me ne prepoznaje. Milena mi nije dala da je uzmem u naručje odmah.

“Ivana, moraš odlučiti – ili ćeš biti ovdje s njom ili ćeš joj stalno remetiti rutinu dolascima i odlascima.” Osjetila sam kako mi srce puca.

Nakon mjesec dana dobila sam posao u pekari na Trešnjevci. Nije bilo lako – radila sam od pet ujutro do dva popodne, ali imala sam barem nešto novca za stanarinu i hranu.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla po Lanu.

“Vraćam svoje dijete kući,” rekla sam Mileni odlučno.

Pogledala me s prijezirom: “Misliš da si sad spremna? Da neće opet biti isto?”

“Možda hoće, ali barem ću znati da sam pokušala.” Uzela sam Lanu u naručje i osjetila kako mi se vraća život u tijelo.

Danas smo same već godinu dana. Nije lako – često nemam ni za voće ni za igračke, ali Lana raste uz mene i smije se svaki dan.

Ponekad me još proganja pitanje: Jesam li bila sebična što nisam ostavila Lanu kod Milene dok ne stanem na noge? Ili bih bila sebična da jesam? Što vi mislite – što znači biti dobra majka kad nemaš ništa osim ljubavi?