Ne Vraćaj Se Više, Sine…
“Ne vraćaj se više, sine…”
Te riječi odzvanjaju u mojoj glavi dok stojim na pragu naše stare kuće u sarajevskom naselju Grbavica. Majka stoji nasuprot mene, ruke joj drhte dok ih briše o izblijedjeli cvjetni pregač. U očima joj vidim tugu, ali i nešto što nisam očekivao – odlučnost. Iza njenih leđa, na stolu, još uvijek se puši svježe skuhana kafa, a miris domaće pite miješa se s napetošću u zraku.
“Ajdin, molim te…” prošapće, glas joj puca. “Nemoj više dolaziti.”
Osjećam kako mi srce preskače. Godinama sam živio u Zagrebu, pokušavajući izgraditi život daleko od porodičnih drama i sjena rata koje su nas proganjale. Ali svaki povratak kući bio je kao povratak u prošlost koju nikada nisam do kraja razumio.
“Mama, ne možeš me samo tako otjerati! Ja sam ti sin!” viknem, glas mi podrhtava između bijesa i očaja.
Ona spušta pogled. “Nisi ti više moj mali Ajdin. Odrastao si, imaš svoj život. Ovdje samo boliš sebe i mene.”
Sjećanja naviru – kako me kao dijete vodila na Miljacku da hranimo golubove, kako smo zajedno plakali kad je tata nestao 1993. godine. Nikad nismo saznali gdje je završio. Majka je uvijek govorila da je otišao “preko”, ali nikad nije rekla gdje točno.
“Zašto mi nikad nisi rekla istinu o tati?” pitam tiho.
Ona se trzne kao da sam je udario. “Neke stvari bolje je ne znati, sine. Neke rane ne smiju se otvarati.”
Ali ja više ne mogu živjeti s polovicama istine. U Zagrebu sam pronašao dokumente – pismo koje je tata poslao iz Njemačke 1995., ali nikad nije stiglo do nas. U njemu piše da se boji vratiti zbog dugova koje je napravio prije rata. Da nas voli, ali da ne može riskirati našu sigurnost.
“Znao sam sve ove godine da nešto kriješ!” vrisnem. “Zašto si me lagala? Zašto si me pustila da mislim da je mrtav?”
Majka se slomi pred mojim očima. Sagne glavu i tiho jeca. “Bojala sam se, Ajdine… Bojala sam se da ćeš ga tražiti, da ćeš otići za njim i nestati kao on.”
U tom trenutku vrata sobe otvara moja sestra Lejla, s dvoje male djece za rukom. “Šta se dešava? Opet vičete? Djeca su preplašena!”
Lejla me gleda s prezirom. Nikad mi nije oprostila što sam otišao iz Sarajeva i ostavio je samu s majkom kad joj je najviše trebala.
“Ti si uvijek bio sebičan! Samo misliš na sebe i svoje snove!” pljuje riječi kao otrov.
“Lejla, nisam mogao ostati ovdje! Gušio sam se! Vi ste imale jedna drugu… Ja sam morao pronaći svoj put!”
Djeca plaču, Lejla ih odvodi u drugu sobu. Majka sjedi za stolom, pogleda me kroz suze.
“Možda je Lejla u pravu… Možda si trebao ostati. Ali sad je kasno, Ajdine. Ovdje više nema mjesta za tvoje nemire.”
Osjećam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve što sam pokušavao izbjeći godinama sada me sustiže – osjećaj krivnje, izdaje, ljubavi i mržnje prema vlastitoj krvi.
Iz džepa vadim pismo koje sam pronašao i stavljam ga pred majku.
“Ovo je istina koju si mi uskratila. Tata nije mrtav – samo nas je napustio. I ti si to znala cijelo vrijeme.”
Majka uzima pismo drhtavim rukama, čita ga i slama se još jednom.
“Oprosti mi… Nisam znala kako drugačije… Bila sam sama, preplašena… Nisam htjela da patiš kao ja…”
Sjedam nasuprot nje, osjećam kako mi suze klize niz lice.
“Mama, ja sam već patio. Cijeli život patim jer ne znam tko sam ni gdje pripadam. U Zagrebu sam stranac, ovdje sam izdajnik. Gdje je moje mjesto?”
Tišina nas obavija poput teškog pokrivača. Čujem kako sat na zidu otkucava sekunde naše šutnje.
Lejla se vraća u kuhinju, oči joj crvene od plača.
“Možda svi patimo jer nismo znali pričati jedni s drugima,” kaže tiho.
Pogledam ih obje – žene koje su me oblikovale, ali i ranile najdublje.
“Možda je vrijeme da prestanemo bježati od istine,” kažem napokon.
Majka ustaje i grli me prvi put nakon mnogo godina. Osjećam njenu krhkost i snagu istovremeno.
Ali znam da ništa više neće biti isto.
Te večeri odlazim iz kuće bez pozdrava – samo pogledom kažem sve što nisam mogao riječima.
Na tramvajskoj stanici gledam svjetla Sarajeva kako trepere kroz maglu i pitam se:
Jesmo li svi mi samo žrtve svojih roditelja ili imamo pravo izabrati vlastitu sreću? Može li istina ikada donijeti mir ili nas samo još više udalji jedne od drugih?