Između pasa i unuka: Srce na dvije strane
“Opet si kupila one skupe pseće kekse, a moji mali nisu imali ni bananu za doručak!” Anela je vikala s vrata, dok sam još držala vrećicu hrane za Boba i Lajku. Srce mi je preskočilo. Nisam znala što reći, a osjećaj krivnje i bijesa miješali su se u meni kao oluja.
“Anela, pa znaš da im to pomaže za zglobove… Bobo jedva hoda zadnjih mjesec dana,” pokušala sam objasniti, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Moja djeca su ti unuci! Zar ti je važnije da pas ima kekse nego da oni imaju voće?”
Stajala sam u hodniku, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu. Moj sin Ivan stajao je iza nje, šutio, gledao u pod. Zaboljelo me što nije rekao ni riječ.
Nakon što su otišli, sjela sam na kauč između Boba i Lajke. Pogledali su me onim svojim vjernim očima, kao da osjećaju moju tugu. Sjetila sam se dana kad sam ih dovela iz azila, nakon što je moj Stjepan preminuo. Tada su mi spasili život. Nisam imala nikoga osim njih.
Ali Anela nije bila u krivu. Njihova situacija nije bajna. Ivan je ostao bez posla prošle zime, Anela radi u trgovini za minimalac, a troje djece stalno nešto treba. Znam da im nije lako. Ali ja imam samo svoju mirovinu – taman dovoljno za režije, hranu i povremeno nešto za pse. Ne mogu svima pomoći.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam napravila ili propustila napraviti kao majka. Jesam li previše vezana za pse? Jesam li loša baka? Uvijek sam sanjala da ću biti ona baka koja peče kolače i nosi pune vrećice voća unucima, ali život nije ispao tako.
Jednog jutra odlučila sam otići do njih s vrećicom jabuka i naranči. Djeca su me dočekala veselo, ali Anela me jedva pogledala.
“Nisi trebala trošiti na nas,” rekla je hladno.
“Nisam mogla spavati od brige… Znam da vam nije lako. Ali ni meni nije. Psi su mi sve što imam,” priznala sam tiho.
Ivan je napokon progovorio: “Mama, znamo da voliš pse, ali ponekad izgleda kao da ti oni znače više od nas.”
To me pogodilo dublje nego što sam očekivala. Nisam znala kako objasniti da ljubav prema psima ne umanjuje moju ljubav prema njima. Samo… psi su uvijek tu. Ne traže ništa osim malo hrane i pažnje. Ne zamjeraju, ne viču, ne predbacuju.
“Nije to natjecanje,” rekla sam kroz suze. “Samo… kad ste vi otišli svojim putem, oni su ostali uz mene.”
Anela je uzdahnula: “Znaš li koliko puta sam poželjela da imam nekoga tko će me zagrliti kad dođem kući? Ali nemam vremena ni za to jer stalno brinem kako ćemo preživjeti do kraja mjeseca.”
Osjetila sam kako se zidovi između nas ruše, ali i dalje je ostalo nešto neizrečeno.
Te večeri nazvala sam svoju prijateljicu Zoricu iz susjedstva.
“Ljiljana, ne možeš spasiti sve. Moraš misliti i na sebe. Ali možda možeš pomoći tako da povremeno pričuvaš djecu ili im skuhaš ručak kad Anela radi popodne,” predložila je.
To mi se činilo kao rješenje. Sljedeći put kad sam otišla kod njih, ponudila sam se da pričuvam djecu dok Anela radi subotom.
“To bi nam puno značilo,” priznao je Ivan.
Tako su subote postale naši dani – ja i unuci u parku s Bobom i Lajkom. Djeca su naučila voljeti pse, a psi su uživali u dječjoj pažnji. Počeli smo zajedno kuhati jednostavna jela – ponekad palačinke, ponekad varivo od povrća koje smo zajedno birali na placu.
Ali problemi nisu nestali. Jednog dana Anela je došla po djecu ranije nego inače i zatekla me kako dijelim zadnji komad piletine između pasa i djece.
“Zar stvarno nemaš ništa drugo osim toga?” upitala je razočarano.
“Imam još malo kruha i jogurta… Ali bolje išta nego ništa,” odgovorila sam iskreno.
Te večeri Ivan me nazvao: “Mama, znaš da te volimo. Samo… teško nam je gledati kako se mučiš zbog svih nas. Možda bismo trebali svi zajedno sjesti i dogovoriti se kako dalje.”
Dogovorili smo obiteljski sastanak. Svi smo sjeli za isti stol – ja, Ivan, Anela i djeca. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao dio obitelji.
“Možda možemo napraviti popis potreba i dogovoriti tko što može donijeti ili kupiti svaki tjedan,” predložila sam.
Anela je pristala: “Možda možemo zajedno kuhati vikendom pa će biti više hrane za sve.”
Ivan je dodao: “A ja ću pokušati naći još neki honorarni posao dok ne nađem stalni.”
Nije bilo lako, ali barem smo razgovarali iskreno. Psi su ostali dio mog života – ali sada su i djeca češće kod mene, a ja više nisam sama ni s njima ni bez njih.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam toliko vezana za svoje pse? Ili je možda ljubav koju imam za njih samo produžetak one koju nisam stigla dati svojoj obitelji dok su bili mali? Može li srce biti dovoljno veliko za sve koje volimo – ili uvijek netko mora biti na čekanju?