Kad se dom pretvori u tuđinu: Ispovijest jedne majke iz Bosne
“Mama, kad ćeš opet doći?” glas mog mlađeg sina, Harisa, zatekao me dok sam sjedila na ivici kreveta u malom stanu u Minhenu, gledajući kroz prozor u maglovito jutro. Glas mu je bio tih, kao da nešto skriva. “Uskoro, sine. Samo još malo da skupim novca za vašu školu,” odgovorila sam, gutajući knedlu. Nisam imala snage reći mu koliko mi nedostaju, koliko mi fali miris njihove kose i zvuk njihovih koraka po našem starom stanu u Tuzli.
Godinama sam radila kao čistačica i njegovateljica u Njemačkoj. Svaki euro koji sam zaradila slala sam kući – za račune, za školu, za novu jaknu kad bi zima stisla. Moj muž, Senad, ostao je u Bosni s djecom. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam svojoj porodici. Vjerovala sam da sve ovo ima smisla.
Jednog dana, dok sam slagala posteljinu kod starije gospođe Helge, stigla mi je poruka od komšinice iz Tuzle: “Amira, moram ti nešto reći. Senad ti dolazi kući kasno svaku noć. S njim je često ona nova iz komšiluka, Azra.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam željela vjerovati. Možda je samo trač? Možda ljudi vole izmišljati?
Ali onda su počeli stizati detalji. Slike. Poruke. Azra i Senad na kafi, Azra i Senad na izletu s djecom. S mojom djecom! Haris i stariji sin Emir smiju se na slici, a Azra ih grli kao da su njeni.
Nazvala sam Emira te večeri. “Sine, ko je ta teta Azra?”
Dugo je šutio. “Mama… ona pomaže tati oko kuće.”
“Sine, reci mi istinu!”
“Mama, nemoj se ljutiti… Tata kaže da ne smijemo ništa pričati. Da ćeš se ti naljutiti i otići zauvijek.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Moj vlastiti sin znao je za prevaru, a šutio je. Moj muž me izdao, ali još više me boljelo što su i djeca sudjelovala u toj laži.
Narednih dana nisam mogla spavati. Na poslu sam bila odsutna, ruke su mi drhtale dok sam čistila tuđe stanove. Gospođa Helga me pitala: “Amira, jesi li dobro?” Samo sam klimnula glavom.
Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i kupila kartu za Tuzlu. Srce mi je tuklo dok sam ulazila u naš stan. Senad je sjedio za stolom s Azrom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
“Šta ti radiš ovdje?” upitala sam drhtavim glasom.
Senad je slegnuo ramenima: “Amira, nisi bila tu godinama. Djeca trebaju majku ovdje, a ti si izabrala Njemačku.”
Azra je spustila pogled, ali nije ustala.
“Zar si mogao? Zar ste mogli? Zbog vas sam sve žrtvovala!” vrisnula sam.
Emir i Haris su stajali u hodniku, zbunjeni i preplašeni.
“Mama… tata kaže da si ti otišla od nas,” prošaptao je Haris.
U tom trenutku shvatila sam koliko su djeca zbunjena, koliko su povrijeđena i koliko su svi mi postali stranci jedni drugima.
Dani koji su slijedili bili su pakao. Senad nije pokazivao kajanje. Azra je dolazila svaki dan, kuhala ručak i ponašala se kao domaćica. Djeca su bila podijeljena – Emir me gledao s tugom, Haris je bio ljut jer sam ga “ostavila”.
Jedne večeri sjela sam s njima za stol.
“Djeco, znate li zašto sam otišla? Znate li koliko vas volim? Sve što radim, radim zbog vas!”
Emir je zaplakao: “Mama, ja te volim najviše na svijetu… ali tata kaže da si nas napustila zbog novca.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na hiljadu komadića.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama iz Bosne i Hrvatske koje odlaze trbuhom za kruhom, ostavljaju djecu i muževe, nadajući se boljem životu. Koliko nas završi ovako – izdane od onih zbog kojih smo sve žrtvovale?
Nakon nekoliko sedmica odlučila sam otići kod psihologinje u Tuzli. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sama nositi ovaj teret.
“Amira,” rekla mi je psihologinja Jasmina, “ti nisi kriva što si željela bolji život za svoju djecu. Ali moraš sebi oprostiti što nisi bila tu kad su te trebali. I moraš odlučiti što dalje – zbog sebe, ne samo zbog njih.”
Počela sam polako graditi novi odnos s djecom. Svaki dan smo razgovarali o svemu – o školi, o osjećajima, o tome što znači porodica.
Senad je ostao s Azrom. Djeca su vikendom kod mene. Nije lako – svaki put kad ih zagrlim osjećam krivnju i tugu zbog svega što smo izgubili.
Ali danas znam jedno: nisam manje majka zato što sam otišla raditi vani. Nisam manje žena zato što me muž izdao. I nisam manje vrijedna zato što sam pogriješila vjerujući ljudima koje volim.
Ponekad se pitam – koliko nas još šuti o ovakvim pričama? Koliko nas još pati u tišini? Možemo li ikada ponovo biti porodica nakon ovakve izdaje?