Vjera u tami: Kako sam tražio snagu kad je mama oboljela

“Ne, ne može biti…” šapnuo sam sebi dok sam gledao u blijedo lice svoje majke na bolničkom krevetu. Miris dezinficijensa i tiho pištanje aparata parali su mi srce. Tata, Dragan, stajao je pored prozora, stisnutih šaka, gledajući kroz prljavo staklo na kišni zagrebački dan. Sestra Ivana sjedila je sklupčana na stolici, suznih očiju, zureći u pod. “Doktore, recite mi da nije istina… molim vas,” prošaptao sam, glas mi je drhtao kao da će se svaki čas slomiti.

Doktorica Kovačević, žena s blagim osmijehom i umornim očima, sjela je nasuprot nas. “Nažalost, vaša majka ima karcinom. Moramo odmah početi s terapijama. Bit će teško, ali ne smijemo gubiti nadu.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi kao eho. Karcinom. Riječ koju sam do tada čuo samo na televiziji ili u tuđim pričama. Sad je postala naša stvarnost.

Te noći nisam mogao zaspati. Ležao sam u svojoj sobi, gledajući u strop, dok su mi misli jurile glavom. Sjećanja na djetinjstvo, na mamin osmijeh dok mi sprema doručak prije škole, na njezine ruke koje me tješe kad padnem i ogulim koljeno. Kako da sad ja budem taj koji tješi nju?

Sljedećih dana kuća nam je postala tiha kao grobnica. Tata je šutio, povukao se u sebe. Ivana je plakala svaku večer. Ja sam pokušavao biti jak, ali osjećao sam se kao da ću se raspasti svakog trena. Jednog jutra, dok sam kuhao kavu za sve nas, tata je tiho rekao: “Moramo biti jaki zbog nje. Ne smijemo pokazati koliko nas boli.”

Ali kako biti jak kad ti se srce raspada? Kako pronaći smisao kad vidiš osobu koju najviše voliš kako vene pred tvojim očima? Počeo sam odlaziti u crkvu svako jutro prije škole. Sjedio bih u zadnjoj klupi crkve sv. Marka i šaptao molitve za mamu. “Bože, molim te, nemoj mi uzeti mamu. Daj joj snage, daj i nama snage.” Ponekad bih samo sjedio u tišini, osjećajući težinu svijeta na svojim ramenima.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i pokušavali pojesti večeru koju je tata skuhao (prekuhana riža i preslani grah), mama je tiho rekla: “Nemojte se svađati zbog mene. Znam da vam je teško, ali ja vas trebam zajedno.” Pogledali smo se svi troje i prvi put nakon dugo vremena osjetio sam toplinu među nama. Ivana je ustala i zagrlila mamu, a ja sam joj stisnuo ruku ispod stola.

Ali problemi nisu prestali. Financije su postale noćna mora. Tata je radio prekovremeno u skladištu, ja sam uz školu počeo raditi vikendom u pekari kod gospodina Mustafića. Ivana je odustala od izlazaka s prijateljicama kako bi pomagala oko kuće i brinula o mami kad tata i ja nismo mogli.

Jednog dana došao sam kući ranije s posla i zatekao tatu kako sjedi za stolom s glavom u rukama. Na stolu su bile neplaćene račune i papiri iz bolnice. “Ne znam više što da radim, sine…” rekao je kroz suze koje nikad prije nisam vidio kod njega. “Ne mogu više…”

Sjeo sam pored njega i prvi put ga zagrlio kao odrasla osoba odraslu osobu. “Zajedno ćemo proći kroz ovo, tata. Ne smijemo odustati.” Te riječi su bile više za mene nego za njega.

S vremenom su terapije počele uzimati danak na mami. Gubila je kosu, bila je sve slabija. Jedne noći probudio me njezin tihi plač iz dnevne sobe. Prikrao sam se i sjeo pored nje na kauč.

“Bojim se, sine,” šapnula je držeći me za ruku.

“I ja se bojim, mama… ali tu sam uz tebe. Svi smo tu.” Suze su mi klizile niz lice dok sam joj ljubio ruku.

Prolazili su mjeseci između nade i očaja. Svaka kontrola bila je novi stres – hoće li biti bolje ili gore? U školi su me profesori pitali zašto sam odsutan duhom, a prijatelji su prestali zvati jer nisam imao vremena ni volje za izlaske.

Jednog dana Ivana se vratila iz škole uplakana jer su joj cure iz razreda rekle da smrdi po bolnici i da je čudna otkad joj je mama bolesna. Zagrlio sam je i rekao: “Neka govore što hoće. Mi znamo što prolazimo.” Ali istina je bila da nas nitko nije mogao razumjeti osim nas samih.

Nedjeljom smo svi zajedno išli na misu i molili za čudo. Ponekad bih gledao druge obitelji kako se smiju i pitao se hoće li ikad nama opet biti tako.

Jednog dana mama se vratila s kontrole s osmijehom koji nisam vidio mjesecima. “Doktorica kaže da terapija djeluje!” Skočili smo svi oko nje kao djeca, plakali od sreće i grlili se.

Ali strah nikad nije nestao potpuno. Naučili smo živjeti s njim – kao sjenka koja nas prati kroz svaki dan.

Danas, godinu dana kasnije, mama još uvijek ide na preglede, ali osjeća se bolje. Naučili smo cijeniti svaki zajednički trenutak – doručak za istim stolom, smijeh uz televiziju, običnu šetnju kvartom.

Ponekad se pitam: Koliko nas tek tada nauči voljeti život kad nam prijeti da nam ga oduzme? I koliko nas vjera može održati kad sve drugo nestane? Što biste vi učinili na mom mjestu?