Kad sam ugledala mladu, srce mi je stalo: Tajna koju sam skrivala godinama

“Mamo, molim te, dođi. Znam da nisi baš za takva okupljanja, ali meni je stvarno važno da budeš tamo.” Ivan me gledao onim svojim ozbiljnim očima, baš kao kad je bio dječak i molio za još pet minuta igre u parku. Nisam mogla reći ne. Iako nisam poznavala ni mladoženju, ni njegovu obitelj, ni većinu gostiju, pristala sam. Obukla sam najbolju haljinu, popravila kosu i sjela u zadnju klupu crkve Svetog Ante u Novom Zagrebu. Srce mi je kucalo brže nego inače, ali nisam znala zašto. Možda zbog osjećaja da sam uljez, možda zbog sjećanja na vlastito vjenčanje koje se raspalo prije nego što je pravo počelo.

Crkva je bila puna šarenih haljina, mirisa cvijeća i šapata. Ivan je sjedio nekoliko redova ispred mene, okrenuo se i namignuo mi. Pokušala sam se opustiti. “Bit će to samo još jedno vjenčanje”, šaptala sam sebi. “Proći će brzo.”

Tada su se vrata otvorila i mlada je ušla. Svi su ustali. Pogledala sam prema njoj i osjetila kako mi se noge režu. Lice joj je bilo poznato – previše poznato. Tamne oči, visoke jagodice, način na koji je stajala… U trenu sam se vratila dvadeset godina unatrag, u bolničku sobu u Mostaru, gdje sam rodila djevojčicu koju nisam mogla zadržati.

“Ne mogu je odgajati sama”, rekla sam tada svojoj majci, Jadranki, dok su mi suze klizile niz obraze. “Nemam ni posao, ni podršku… A otac? On je već otišao za Njemačku i ne javlja se više.” Majka me držala za ruku i šutjela. Sutradan su došli ljudi iz Centra za socijalnu skrb i odnijeli moju bebu. Rekli su da će joj biti bolje, da će dobiti pravu obitelj. Nikad nisam saznala gdje je završila.

Sada je stajala ispred mene, u bijeloj haljini, s osmijehom koji mi je parao srce. “Ne može biti… To je nemoguće”, šaptala sam sebi dok su mi ruke drhtale. Ali znala sam – to je ona. Moja Ana.

“Mama? Jesi dobro?” Ivan se okrenuo kad je primijetio da blijedim. Samo sam kimnula glavom i pokušala se sabrati. Svečanost je prolazila kao u magli. Svi su pljeskali, pjevali, smijali se, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši.

Na svadbenoj večeri sjedila sam za stolom s Ivanom i njegovom djevojkom Lanom. “Znaš li možda nešto više o mladoj?” upitala sam ga tiho.

“Ana? Pa ona je iz Sarajeva, posvojena je kad je bila beba. To joj nikad nije bio problem – njezini roditelji su divni ljudi.” Ivan me pogledao zbunjeno. “Zašto pitaš?”

Nisam mogla odgovoriti. Samo sam gledala Anu kako pleše s mužem i pitala se ima li ona ikakvu sličnost sa mnom osim tih očiju koje su me progonile godinama.

Kasnije te večeri skupila sam hrabrost i prišla joj dok je stajala sama na terasi.

“Oprosti što smetam… Ja sam Ivanova mama”, rekla sam drhtavim glasom.

Ana se nasmiješila: “Drago mi je! Ivan mi je puno pričao o vama.” Pogledala me pažljivo, kao da pokušava nešto dokučiti.

“Znaš…” počela sam, ali riječi su mi zastale u grlu. “Samo sam htjela reći da izgledaš predivno i da ti želim svu sreću ovog svijeta.”

Ana me zagrlila, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči. “Hvala vam puno”, šapnula je.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – bolnica, majka koja plače, prazna kolijevka kod kuće. Pitala sam se imam li pravo išta reći Ani? Imam li pravo tražiti oprost ili barem objasniti zašto sam morala donijeti tu odluku?

Sljedećih dana nisam mogla izdržati. Pisala sam Ani pismo koje nikad nisam poslala:

“Draga Ana,
Možda nikad nećeš saznati tko sam ja zaista, ali želim da znaš da te volim cijelim srcem od onog dana kad si rođena. Nisam imala snage ni mogućnosti boriti se za nas dvije tada, ali svaki tvoj rođendan provela sam misleći na tebe…”

Pismo je ostalo skriveno u ladici mog stola. Nisam imala hrabrosti poslati ga.

Ivan me nekoliko puta pitao što nije u redu sa mnom zadnjih dana. “Mama, jesi li bolesna? Jesi li usamljena?” Samo bih ga zagrlila i rekla: “Sve je u redu, sine.” Nisam mu mogla reći istinu – kako reći vlastitom sinu da mu je najbolji prijatelj oženio njegovu sestru?

Prošlo je nekoliko mjeseci od vjenčanja. Ana i njezin muž često dolaze kod Ivana na kavu ili ručak. Ja ih gledam izdaleka, ponekad slučajno sretnem Anu na tržnici ili u tramvaju broj 6. Svaki put poželim viknuti: “Ja sam tvoja majka!” Ali ostanem nijema.

Ponekad sanjam da joj sve priznam i da me zagrli kao tada na terasi, ali ovaj put znajući istinu. A ponekad sanjam da me odbija i govori: “Zašto si me ostavila?”

Život mi je dao drugu priliku da budem blizu nje, makar iz sjene. Ali pitam se svake noći – imam li pravo tražiti oprost? Ili je bolje pustiti prošlost da ostane tamo gdje jest?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li priznali istinu ili nastavili šutjeti?