Kad je mama nazvala s viješću o obiteljskoj posjeti, više nisam mogla šutjeti

“Ne mogu više, mama! Neću opet doći i praviti se da je sve u redu!” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Sjedila sam na rubu kreveta u svom malom zagrebačkom stanu, telefon mi je drhtao u ruci. S druge strane linije, mama je šutjela. Osjetila sam kako joj srce lupa, iako nas je dijelilo stotinu kilometara.

“Ajla, molim te… znaš da je djedu rođendan. Svi će biti tu. Tvoja sestra Emina dolazi čak iz Mostara. Zar stvarno ne možeš doći?”

Zatvorila sam oči. U glavi su mi se vrtjele slike djetinjstva: blatnjave cipele, miris svježe pokošene trave, ali i teški pogledi susjeda, šaputanja iza leđa, vječna očekivanja da budem poslušna kćerka. Nikad nisam imala hrabrosti reći što me boli. Sada sam osjećala da ću eksplodirati ako još jednom progutam vlastite riječi.

“Mama, ne mogu više glumiti. Svaki put kad dođem, osjećam se kao stranac. Vi pričate o svemu osim o onome što nas stvarno muči. O tati koji nikad nije zadovoljan, o tebi koja šuti i trpi, o Emi koja je uvijek najbolja… A ja? Ja sam uvijek ona koja ne valja jer sam otišla u grad i imam svoj život!”

S druge strane tišina. Zatim uzdah.

“Ajla, znaš da nije tako… Samo nam fališ. Djed stalno pita za tebe.”

“Mama, djed me zadnji put pitao zašto još nisam udana i kad ću se vratiti na selo. To nije ljubav, to je pritisak!”

Osjetila sam suze kako mi naviru. Nisam željela povrijediti mamu, ali više nisam mogla šutjeti.

“Ajla, molim te… barem dođi zbog mene. Ne moraš ostati dugo. Samo da te vidim.”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me vuče u ponor iz kojeg sam jedva pobjegla.

Tjedan dana kasnije ipak sam sjela u autobus za Gornje Polje. Kiša je lupkala po prozorima dok su mi misli bile u kaosu. Što ako opet sve prešutim? Što ako me opet slome?

Na kolodvoru me čekala Emina s osmijehom koji je bio previše širok da bi bio iskren.

“Ajla! Pa gdje si ti? Vidi tebe, prava gradska cura!”

Zagrlila me čvrsto, ali osjetila sam napetost u njenim rukama.

“Emina, nemoj odmah početi…”

“Ma šta? Samo kažem! Hajde, idemo kući, svi te čekaju.”

Kuća je mirisala na pitu od jabuka i svježe pečeni kruh. Tata je sjedio za stolom i gledao televiziju, kao uvijek kad ne želi razgovarati. Mama je žurila iz kuhinje u dnevnu sobu s tanjurima u rukama.

“Ajla, stigla si! Hajde, presvuci se pa dođi pomoći oko stola.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sve je bilo isto kao prije deset godina kad sam otišla na fakultet.

Večer je prošla u napetoj tišini. Djed je pričao o ratu, baka o susjedima, Emina o svom poslu u Mostaru. Ja sam šutjela i vrtjela vilicu po tanjuru.

Kad su svi otišli spavati, sjela sam s mamom u kuhinji.

“Mama… Zašto nikad ne pričamo o stvarima koje nas bole? Zašto uvijek šutimo?”

Pogledala me umorno.

“Ajla, ovdje se tako živi. Šutiš i trpiš. Nema se vremena za osjećaje kad trebaš preživjeti.”

“Ali ja ne mogu tako! Zato sam otišla! Zato se bojim vratiti!”

Mama je spustila glavu.

“Znam… I ja bih nekad voljela pobjeći. Ali ne mogu ostaviti sve ovo iza sebe.”

Sljedećeg jutra tata me dočekao na pragu.

“Ajla, kad ćeš već jednom naći nekog normalnog dečka i vratiti se kući? Šta ti fali ovdje?”

Osjetila sam kako mi krv vrije.

“Tata, meni ovdje fali sloboda! Fali mi da budem ono što jesam! Ne želim biti samo tvoja kćerka ili nečija žena!”

Pogledao me kao da sam poludjela.

“Ti si previše gledala te tvoje serije u Zagrebu… Ovdje se zna red!”

Emina je ušla u kuhinju i prevrnula očima.

“Ajla, uvijek moraš praviti dramu… Zašto ne možeš biti malo normalna? Svi imamo svoje probleme, ali ne pravimo predstavu od toga.”

Nisam više mogla izdržati.

“Emina, ti si uvijek bila savršena! Nikad nisi rekla ni riječ protiv njih! A ja? Ja sam crna ovca jer želim nešto drugo od života!”

Mama je pokušala smiriti situaciju.

“Dosta više! Ajla, Emina, molim vas… Ovo je obiteljska proslava! Nećemo se svađati pred svima!”

Ali bilo je kasno. Sve ono što smo godinama skrivali sada je bilo na stolu: ljubomora, zamjeranja, neizgovorene riječi.

Te večeri otišla sam sama do rijeke iza kuće. Sjedila sam na obali i gledala u tamnu vodu.

Zašto je tako teško biti svoj pred onima koji bi nas trebali najviše voljeti? Zašto nas obitelj najviše boli?

Možda nisam pronašla odgovore te noći, ali prvi put sam rekla istinu naglas. I to je bio početak mog oslobađanja.