Duga sjena prošlosti: Kako sam napokon odrezala kosu koja me definirala

“Ne, Amra! Ne možeš to napraviti!” viknula je mama dok sam stajala pred ogledalom, škare u ruci, ruke mi drhte kao da prvi put držim nešto tako opasno. U tom trenutku, cijeli moj život, sve godine čekanja, pogledi susjeda, šaputanja na pijaci i tihe svađe u kuhinji, srušile su se na mene kao lavina.

Moja kosa — duga, gusta, crna poput noći iznad Trebevića — bila je više od ukrasa. Bila je simbol svega što sam naslijedila od svoje nane, koja je govorila: “Žena vrijedi onoliko koliko joj je kosa duga.” Sjećam se kako me teta Sanela zadirkivala kad sam bila mala: “Amra, kad ćeš se ošišati? Izgledaš kao iz bajke, ali bajke nisu stvarne.” A ja bih samo stisnula zube i prešla rukom preko pletenice koja mi je sezala do struka.

Godinama sam bila poznata kao ona s kosom. U školi su me zvali Zlatokosa, a kasnije, kad sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, postala sam egzotika među kolegama. “Jesi li ikad razmišljala da je skratiš?” pitao me Ivan dok smo sjedili na kavi ispred menze. Samo sam se nasmijala i promijenila temu. Nisam imala snage priznati da nisam znala tko sam bez te kose.

Ali život ne pita za tradiciju ni za tuđe snove. Kad mi je tata umro prošle zime, sve se promijenilo. Mama je postala još tvrđa, još više vezana za običaje. “Ne smiješ ništa mijenjati dok traje žalost!” govorila je. A ja sam osjećala kako mi se duša guši pod težinom očekivanja. Svaki dan gledala sam se u ogledalu i pitala se: gdje sam tu ja?

Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje snijega, sjela sam pred kompjuter i upisala u Google: “Kako promijeniti život?” Ispod svih savjeta o meditaciji i putovanjima stajao je jedan komentar: “Ponekad trebaš samo odrezati ono što te drži na mjestu.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Sljedećeg jutra nazvala sam Lejlu, svoju najbolju prijateljicu iz djetinjstva. “Lejla, hoćeš doći večeras? Trebam te.” Nije pitala ništa, samo je rekla: “Dolazim s vinom.”

Kad je došla, sjela je na krevet i gledala me kako vadim škare iz ladice. “Jesi li sigurna?” pitala je tiho.

“Ne znam tko sam više. Možda ću to saznati kad ovo nestane,” odgovorila sam.

U tom trenutku mama je uletjela u sobu. “Šta to radiš? Jesi li poludjela? Znaš li ti koliko ta kosa znači tvojoj nani? Znaš li koliko si posebna zbog nje?”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, ja nisam samo kosa. Nisam ni tvoja ni nanina sjena. Ja sam Amra. I želim znati tko je Amra bez svega ovoga.”

Mama je izašla iz sobe zalupivši vratima. Lejla mi je stisnula ruku. “Hajde,” šapnula je.

Prvi rez bio je najteži. Kao da sam rezala prošlost, sve one godine kad sam šutjela i trpjela tuđe poglede i komentare. Svaki sljedeći bio je lakši. Kad je sve bilo gotovo, gledala sam se u ogledalu i nisam prepoznala osobu koja mi se smiješi natrag.

Te noći nisam mogla spavati. Mama nije razgovarala sa mnom tri dana. Susjedi su šaptali ispod prozora: “Vidi Amre, ošišala se! Šta će sad biti s njom?” Čak me i teta Sanela nazvala: “Jesi li sigurna da si dobro? To nije mala stvar.”

Ali nešto se promijenilo u meni. Počela sam disati punim plućima. Prijavila sam se za posao u knjižari o kojem sam sanjala godinama, ali nikad nisam imala hrabrosti jer bi to značilo preseljenje u Mostar — daleko od svega poznatog.

Jednog jutra mama mi je donijela šalicu kave i sjela kraj mene bez riječi. Dugo smo šutjele prije nego što je tiho rekla: “Možda si ti hrabrija nego što sam ja ikad bila. Možda ćeš pronaći sreću tamo gdje ja nisam znala tražiti.”

Zagrlila sam je prvi put nakon dugo vremena i osjetila kako mi teret pada s ramena.

Danas, kad prođem ulicom i osjetim lagani vjetar oko vrata, nasmiješim se sama sebi. Nisam više ona djevojka s najdužom kosom u Sarajevu ili Zagrebu — sada sam samo Amra.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove i običaje iz straha da ne razočaramo druge? I što bi se dogodilo kad bismo imali hrabrosti odrezati ono što nas sputava?