Uvijek premlada za odustajanje: Priča o Mariji iz Velike Gorice
“Marija, što ti to radiš? Zar ti nije dosta?” glas moje kćeri Ivane parao je tišinu kuhinje dok sam rezala tortu za svoj šezdeseti rođendan. Ruke su mi drhtale, ali nisam htjela pokazati slabost. Pogledala sam je ravno u oči, pokušavajući pronaći trag razumijevanja, ali naišla sam samo na zid.
“Ivana, nisam još gotova sa životom. Ne želim biti samo baka koja sjedi kod kuće i čuva unuke. Želim još nešto napraviti za sebe.”
Moj sin Tomislav odmahnuo je glavom, a zet Dario slegnuo ramenima kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu. Unuci su već trčali po dvorištu, ne sluteći da se u meni vodi rat.
Sjećam se dana kad sam se udala za Antu. Imala sam devetnaest godina, bila sam puna snova i nade. On je bio radnik u tvornici u Velikoj Gorici, ja sam radila u školskoj kuhinji. Život nije bio lak, ali smo se držali zajedno. Kad su došla djeca, sve sam podredila njima. Nije bilo vremena za mene – uvijek netko treba pomoć, uvijek netko treba ručak, čistu košulju, toplu riječ.
Godine su prolazile, Ante je otišao prije deset godina. Ostala sam sama u kući punoj uspomena i tišine. Djeca su odrasla, otišla svojim putem. Ivana je postala liječnica, Tomislav radi u Zagrebu kao inženjer. Dolaze vikendom, ali uvijek žure negdje – na treninge djece, na sastanke, na putovanja.
Danas, kad sam napokon odlučila upisati tečaj slikanja u lokalnom domu kulture i prijaviti se za volontiranje u udruzi za pomoć starijima, naišla sam na zid nerazumijevanja.
“Mama, pa što ćeš ti među tim ljudima? Zar ti nije dosta što si cijeli život radila? Vrijeme je da se odmoriš!” Ivana je bila uporna.
“A što ako ja ne želim samo odmarati? Što ako želim još nešto naučiti, upoznati nove ljude?”
Tomislav je uzdahnuo: “Mama, nemoj nas sramotiti po selu. Svi će pričati kako si poludjela na starost.”
Osjetila sam kako mi srce puca. Zar sam cijeli život živjela za druge da bih sada bila teret? Zar je grijeh poželjeti nešto za sebe?
Noćima nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – mlada Marija s osmijehom do ušiju, Marija s Antom na moru u Makarskoj, Marija s malom Ivanom na rukama… Gdje je nestala ta žena? Kada sam postala samo ‘mama’, ‘baka’, ‘umirovljenica’? Zašto me svi žele zatvoriti u tu kutiju?
Jedne večeri nazvala me prijateljica Ljiljana iz susjedstva.
“Marija, čula sam da si se prijavila za tečaj slikanja! Bravo! Hoćeš li sa mnom na kavu sutra?”
Osjetila sam olakšanje. Netko me razumije! Otišle smo zajedno na kavu u mali kafić kod crkve. Ljiljana mi je pričala kako je nakon muževe smrti počela pisati pjesme i kako joj to daje snagu.
“Znaš, Marija, ljudi će uvijek pričati. Ali ti živi za sebe. Djeca će ti jednog dana biti zahvalna što nisi odustala od života.”
Te riječi su mi dale hrabrosti. Sljedeći tjedan otišla sam na prvi sat slikanja. Ruke su mi drhtale dok sam držala kist, ali osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.
Upoznala sam Nadu, bivšu učiteljicu iz susjednog sela, i Senadu iz Bosne koja je došla kod kćeri nakon što joj je muž preminuo. Smijale smo se zajedno, dijelile priče o djeci i unucima, ali i o svojim snovima.
Kad sam došla kući s prvim crtežom, Ivana ga je pogledala i samo slegnula ramenima.
“Lijepo, mama… Ali nemoj zaboraviti da dolazimo ovaj vikend pa pripremi sarme.”
Nisam ništa rekla. Samo sam se nasmiješila i otišla u svoju sobu.
Ali nešto se promijenilo u meni. Počela sam pisati dnevnik, slikati svaki dan i volontirati jednom tjedno u udruzi. Upoznala sam ljude koji su prošli slične borbe – Milenu koja je nakon razvoda ostala sama s troje djece, Jasnu koja se bori s bolešću muža, Senadu koja još uvijek sanja o povratku u rodni Bihać.
Jednog dana Tomislav me nazvao:
“Mama, jesi li dobro? Ivana kaže da si stalno negdje vani…”
“Dobro sam, sine. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da živim.”
Nastala je tišina.
“Samo pazi na sebe… Znaš da te volimo.”
Znam da me vole. Ali ne znaju koliko boli kad te vlastita djeca ne vide kao osobu s osjećajima i snovima.
Na kraju dana sjedim sama u kuhinji i gledam kroz prozor kako pada kiša nad Velikom Goricom. Pitam se: Zašto žene poput mene moraju birati između obitelji i vlastite sreće? Zar nije moguće biti dobra majka i baka, a istovremeno ostati svoja?
Možda nisam više mlada kao nekad, ali zar to znači da moram odustati od života? Što vi mislite – kada je pravo vrijeme da žena prestane sanjati?