Kad Obitelj Postane Stranci: Ivana iz Zagreba i Bitka za Nasljedstvo
“Neću ti oprostiti, Ivana! Nikada!” urliknuo je moj brat Filip dok je zalupio vratima dnevne sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš stan u Novom Zagrebu, kao da je netko razbio staklo. Mama je sjela na kauč, lice joj je bilo sivo, a ruke su joj drhtale dok je pokušavala smiriti suze. Ja sam samo stajala, ukočena, s papirima u ruci – oporuka našeg djeda, čovjeka koji nas je sve držao na okupu.
Još jučer smo zajedno pili kavu kod bake, smijali se starim pričama i gledali kroz prozor na tramvaje što prolaze Savskom. Danas smo neprijatelji. Sve zbog te proklete kuće u Dubravi. Djed je ostavio kuću meni, navodno zato što sam se jedina brinula za njega posljednjih godina. Filip to nikada nije mogao prihvatiti.
“Ti si uvijek bila tatina princeza,” vikao je Filip prošlog tjedna kad smo prvi put pročitali oporuku. “Sad si i djedovu ljubimicu iskoristila! Znaš li ti koliko sam ja radio da bi on bio ponosan?”
Nisam znala što reći. Istina je, zadnje dvije godine djed je bio bolestan, a ja sam svaki vikend išla do njega – nosila mu lijekove, kuhala ručak, čistila stan. Filip je radio u Njemačkoj, slao novac, ali nije bio tu. Mama je pokušavala biti posrednik, ali njezine riječi nisu dopirale do nas.
“Djeco, molim vas, ne svađajte se zbog toga,” šaptala je. “Djed bi bio tužan da vas vidi ovakve.”
Ali tko može ostati miran kad se radi o nasljedstvu? Kuća u Dubravi vrijedi više nego što ćemo oboje zaraditi za deset godina. Filip je tražio da prodamo kuću i podijelimo novac. Ja sam željela zadržati uspomene, zidove na kojima još uvijek vise djedove slike iz mladosti.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, mama je tiho došla do mene.
“Ivana, znaš da Filip nije loš brat. Samo… povrijeđen je. Osjeća se izostavljeno.”
“Ali mama, ja nisam tražila da mi djed ostavi sve. Samo sam bila uz njega kad mu je bilo najteže.”
Zagrlila me i šutjele smo dugo. U toj tišini osjećala sam težinu svega što smo izgubili – ne samo djeda, nego i onu toplinu koja nas je nekad spajala.
Sutradan me Filip nazvao.
“Dolazim kući. Moramo razgovarati.”
Sastali smo se u djedovoj kući. Zidovi su mirisali na starinu i prošlost. Filip je sjedio za stolom, pogled mu je bio tvrd.
“Znaš što? Uzmi sve. Ionako si uvijek imala više od mene.”
“Filip, nije mi do novca. Hoću da ostanemo obitelj.”
“Obitelj? Nakon ovoga? Ne znam može li to više biti isto.”
Pogledala sam ga i shvatila da ga gubim. Ne zbog kuće, nego zbog svega neizrečenog između nas – ljubomore, tuge, osjećaja manje vrijednosti.
Dani su prolazili. Mama se povukla u sebe, sve rjeđe smo razgovarale. Filip se vratio u Njemačku i prestao mi se javljati. Ostala sam sama s ključevima od kuće koja mi više ništa nije značila.
Jednog jutra otišla sam do groblja. Stajala sam pred djedovim grobom i pitala ga u sebi: “Zašto si to napravio? Zašto nisi sve podijelio jednako?”
Vjetar je nosio lišće po stazama Mirogoja. Osjećala sam se prazno kao nikad prije.
Vratila sam se kući i sjela za stol s mamom.
“Mama, što da radim? Vrijedi li ova kuća više od Filipa?”
Mama me pogledala umorno.
“Ništa nije vrijedno obitelji, Ivana. Ali nekad ljudi to shvate prekasno.”
Sada sjedim sama u toj kući i gledam stare fotografije – Filip kao dijete, ja s pletenicama, djed kako nas grli oboje. Pitam se: vrijedi li išta materijalno ako zbog toga izgubiš one koje voliš? Može li se obitelj ikada ponovno sastaviti nakon ovakve svađe?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje odreći se svega ili boriti za ono što misliš da ti pripada – čak i ako to znači izgubiti brata?