Kad ti život prekine prijenos: Priča o izgubljenim snovima i novim počecima
“Makni se, Ivana! Ne vidiš da snimamo!” povikala je nervozno moja kolegica Marija, dok sam pokušavala pronaći najbolji kadar za prilog o turističkoj sezoni na splitskoj rivi. Sunce je peklo, znoj mi je curio niz leđa, a u glavi mi je odzvanjala rečenica urednika: “Ovo ti je zadnja šansa, Ivana. Ili ćeš napraviti nešto posebno, ili traži drugi posao.”
U tom trenutku, dok sam pokušavala ignorirati vlastitu tjeskobu i usmjeriti mikrofon prema prolaznicima, začula sam buku iza leđa. Okrenula sam se i ugledala dvojicu uličnih zabavljača – Ante i Emir, poznati po svojim improviziranim skečevima i nepredvidivim nastupima. Prije nego što sam stigla reagirati, Emir mi je stavio šešir na glavu, a Ante je počeo pjevati parodiju na Oliverovu pjesmu. Kamera je sve snimala uživo.
“Ajde, Ivana, zapjevaj s nama!” vikao je Ante, dok su prolaznici pljeskali i smijali se. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Zaboravila sam na sve – na prilog, na urednika, na Mariju koja je očajnički pokušavala vratiti kontrolu nad situacijom. U tom trenutku nisam znala što da radim: da li da pobjegnem ili da se prepustim trenutku?
“Ivana, ovo je tvoja prilika!” šapnula mi je Marija kroz zube. “Ili ćeš biti dio priče ili ćeš nestati iz medija kao svi drugi koji nisu imali hrabrosti riskirati.”
Nisam znala da li me više boli što me ismijavaju pred cijelim Splitom ili što osjećam da gubim kontrolu nad vlastitim životom. Prije samo godinu dana bila sam studentica novinarstva puna snova, a sada sam stajala na rivi s klaunovskim šeširom na glavi i osjećajem da sam promašila sve što sam planirala.
Nakon tog incidenta, prilog je postao viralan. Ljudi su me prepoznavali na ulici, šalili se na moj račun, a urednik me pozvao u svoj ured. “Ivana, nisi napravila ono što smo tražili, ali si napravila nešto bolje – postala si viralna senzacija. Svi pričaju o tebi!”
Ali meni nije bilo do smijeha. Kod kuće me čekala majka koja nikada nije odobravala moj izbor karijere. “Zar si zato studirala? Da te cijeli Split ismijava? Mogla si raditi u banci kao tvoja sestra Ana!”
Otac je šutio za stolom, gledao u tanjur i povremeno uzdahnuo. Znao je koliko mi znači novinarstvo, ali nije znao kako da mi pomogne. Sestra Ana je samo slegnula ramenima: “Ti si uvijek bila posebna, Ivana. Ali možda je vrijeme da odrasteš.”
Nisam spavala te noći. U glavi su mi se vrtjele slike s rive, komentari na društvenim mrežama, riječi urednika i majke. Osjećala sam se kao da stojim na raskrižju – s jedne strane prilika za uspjeh, s druge strane strah od neuspjeha i ismijavanja.
Sljedećih dana počeli su me zvati iz drugih redakcija. Svi su htjeli intervju s “onim novinarkom s klaunovskim šeširom”. Neki su me podržavali, drugi ismijavali. Najteže mi je bilo kad sam pročitala komentar: “Eto ti hrvatskog novinarstva – cirkus!”
Jedne večeri, dok sam šetala rivom pokušavajući sabrati misli, naišla sam na Antu i Emira. Sjedili su na klupi i dijelili bocu piva.
“Ej, Ivana! Dođi sjedi s nama!” pozvao me Emir.
Sjela sam pored njih i osjetila olakšanje što mogu biti samo Ivana, bez kamera i očekivanja.
“Znaš,” rekao je Ante, “mi svaki dan riskiramo da nas netko ismije ili otjera. Ali to je život na ulici – ili igraš ili gubiš. Ti si igrala bolje nego mnogi novinari koje smo vidjeli.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam razmišljati o tome što zapravo želim – biti novinarka koja slijepo slijedi pravila ili ona koja ima hrabrosti biti svoja?
Sljedećeg jutra otišla sam u redakciju s novom idejom: serijal o ljudima koji žive od ulice – zabavljačima, prodavačima cvijeća, starim ribarima koji pričaju priče iz djetinjstva. Urednik me gledao sumnjičavo: “Ivana, jesi li sigurna? To nije ono što publika traži.”
“Možda nije ono što traže, ali možda je ono što im treba,” odgovorila sam.
Prvi prilog bio je o Anti i Emiru. Snimali smo ih kako pripremaju nastup, razgovarali o njihovim životima, strahovima i snovima. Prilog je izazvao lavinu komentara – ljudi su počeli raspravljati o tome koliko su ulični zabavljači važan dio našeg grada, koliko često zaboravljamo one koji nas svakodnevno nasmijavaju.
Majka me nazvala nakon emitiranja: “Ivana… možda ipak imaš nešto posebno u sebi. Nisam to prije vidjela.”
Otac mi je stisnuo ruku kad sam došla kući: “Ponosan sam na tebe.” Ana mi je poslala poruku: “Možda ipak nisi toliko luda koliko sam mislila.”
Danas znam da život često prekine naše planove baš kad mislimo da imamo sve pod kontrolom. Ali možda upravo tada pronađemo ono što nam stvarno treba.
Ponekad se pitam – koliko nas ima hrabrosti prihvatiti vlastite pogreške i pretvoriti ih u novu priliku? Što biste vi učinili da vam život prekine prijenos baš kad najmanje očekujete?