Bakina neočekivana osveta: Lekcija poniznosti u srcu Sarajeva

“Ne morate mi tako nabijati cijene pod nos, gospođice! Nisam ja jučer rođena!” viknula sam, tresući vrećicu s jabukama pred blagajnom. Ljudi su se okrenuli, a ona – Laura, mlada blagajnica s previše šminke i još više samopouzdanja – samo je prevrnula očima. “Gospođo, ako ne znate koristiti samoposlužnu vagu, mogu vam pomoći, ali ne morate vikati na mene,” rekla je hladno, kao da sam joj ja još jedan dosadni redni broj u danu. Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Ispod pogleda susjeda i poznanika, osjećala sam se kao dijete uhvaćeno u laži.

Cijeli put do kuće u staroj sarajevskoj mahali vrtjela sam tu scenu u glavi. Moja unuka Emina, koja je uvijek govorila da sam tvrdoglava, sigurno bi mi rekla da pustim. Ali nisam mogla. Nisam ja od onih što gutaju poniženje. “Pokazat ću ja toj maloj što znači poštovanje prema starijima!” promrmljala sam sebi dok sam ulazila u stan pun mirisa stare kafe i uspomena.

Sljedećih dana smišljala sam planove. Prvo sam odlučila napisati žalbu upravi trgovine. Onda sam pomislila da bi bilo bolje da joj podmetnem nešto – možda da joj podvalim lažnu novčanicu ili joj sakrijem mobitel dok ne poludi od traženja. Svaki put kad bih prošla pored trgovine, srce bi mi brže zakucalo. Ali nisam imala hrabrosti. Sjećanja na njene riječi i pogled pun prezira nisu mi dali mira.

Jednog jutra, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i hranila golubove, prišla mi je susjeda Zora. “Jesi li dobro, Azra? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Ispričala sam joj sve, a ona se nasmijala: “Ma pusti djecu danas, nemaju pojma šta je život. Sjeti se kad si ti bila mlada – nisi ni ti bila bolja.” Zaboljela me istina u njenim riječima.

Ali nisam odustajala. Sutradan sam otišla u trgovinu ranije nego inače, nadajući se da će Laura biti sama na kasi. Bila je tamo, umorna i bez šminke, s podočnjacima koji su govorili više od riječi. “Dobar dan,” rekla sam ledeno, stavljajući kruh i mlijeko na traku. Pogledala me kratko, pa spustila pogled.

“Gospođo…” započela je tiho, “žao mi je zbog onog jučer. Imala sam težak dan.” Zatečena njenom iskrenošću, nisam znala šta reći. “Svi imamo loše dane,” izustila sam napokon, ali glas mi je bio mekši nego što sam htjela.

Tih nekoliko riječi promijenilo je sve. Sljedećih tjedana počele smo razgovarati – prvo o vremenu, pa o cijenama hrane, pa o životu. Saznala sam da Laura živi sama s bolesnom majkom u Hrasnom i da radi dva posla kako bi preživjele. Jednog dana donijela mi je domaće kifle koje je sama ispekla. “Za vas i vaše golubove,” rekla je s osmijehom.

Moja unuka Emina nije mogla vjerovati kad sam joj ispričala sve. “Nana, ti si stvarno posebna! Prvo planiraš osvetu, a onda se sprijateljiš s djevojkom!” smijala se dok smo pile kafu na balkonu. Ali ja sam osjećala nešto više – osjećala sam olakšanje što nisam dopustila gorčini da me pojede.

Jednog dana Laura me zamolila za pomoć – trebala joj je stara knjiga iz moje biblioteke za maminu terapiju. Bez razmišljanja sam joj dala sve što je tražila. Kad mi je zahvalila suznih očiju, shvatila sam koliko malo treba da nekome promijeniš dan.

Ali život nije bajka. Jedne večeri zazvonio mi je telefon – Laurina majka preminula je iznenada. Otišla sam do nje odmah, noseći supu i toplu deku. Sjela sam pored nje na kauč i pustila je da plače na mom ramenu. Tada sam shvatila: osveta ne liječi rane, ali empatija može.

Danas Laura često dolazi kod mene na kafu. Ponekad zajedno idemo na pijacu ili šetamo Vilsonovim šetalištem. Ljudi nas gledaju čudno – starica i mlada djevojka koje su nekad bile neprijatelji, a sada dijele smijeh i suze.

Ponekad se pitam: koliko puta smo svi mi Lauri ili Azre jedni drugima? Koliko puta sudimo bez da znamo cijelu priču? I vrijedi li zaista trošiti život na osvetu kad nam je svima potrebna samo mala doza razumijevanja?

Šta vi mislite – jesmo li svi ponekad previše ponosni da oprostimo? Koliko često zaboravimo da iza svakog pogleda stoji priča koju ne znamo?