Moja sestra, moj natjecatelj: Kako sam postala oružje u njezinoj borbi protiv rođakinje
“Zašto ne možeš biti kao Ivana?” Lana je stajala iznad mene, ruku prekriženih na prsima, dok sam ja zurila u bilježnicu iz matematike. Brojevi su mi plesali pred očima, a suze su mi prijetile skliznuti niz obraz. “Ivana je osvojila prvo mjesto na natjecanju iz fizike, a ti ni zadaću ne znaš riješiti bez mene!”
Imala sam tada jedanaest godina i već sam znala da je moja starija sestra Lana uvijek bila ta koja je blistala. Ona je bila školska predsjednica, kapetanica rukometnog tima, djevojka s najviše lajkova na Instagramu. Ja sam bila… pa, njezina mlađa sestra. Uvijek u sjeni.
Naša mama, Jasmina, često je govorila: “Svako dijete je posebno na svoj način.” Ali Lana to nije prihvaćala. Za nju je postojalo samo jedno mjerilo uspjeha – biti bolja od Ivane, naše rođakinje iz Sarajeva. Ivana je bila kći tatinog brata i svake godine dolazila bi kod nas u Mostar na ljetne praznike. Tada bi Lana postajala opsjednuta.
“Moraš se upisati na engleski! Ivana već govori tri jezika!” naredila mi je jednog popodneva dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. “I prijavit ćeš se na natjecanje iz likovnog. Znaš li da je Ivana prošle godine osvojila zlatnu medalju?”
Nisam imala snage reći joj da ne volim crtati. Da mi engleski ide teško. Da bih radije sjedila na klupi ispred zgrade i igrala se s Lejlom i Damirom. Ali Lana nije pitala što želim. Ona je odlučivala.
“Ako ne budeš najbolja, opet će svi pričati kako su djeca iz Sarajeva pametnija od nas!” šaptala bi mi navečer kad bi mama mislila da spavamo.
Godinama sam pokušavala ispuniti njezina očekivanja. Upisivala sam se na sve moguće aktivnosti: glazbena škola, plivanje, šah, čak i folklor. Svaki put kad bih došla kući s diplomom za sudjelovanje, Lana bi samo slegnula ramenima: “Ivana je osvojila prvo mjesto. Moraš se više truditi.”
S vremenom sam počela gubiti sebe. Nisam znala što volim, što želim, tko sam osim Lanine mlađe sestre koja nikad nije dovoljno dobra. Mama bi me ponekad zagrlila i šapnula: “Ne moraš se natjecati ni s kim, Mila.” Ali njezin glas bio je tih, a Lanin zahtjevan i glasan.
Jednog dana, kad sam imala šesnaest godina, Lana je došla kući bijesna. “Ivana ide na međunarodnu olimpijadu iz kemije! Znaš li što to znači? Moramo podići ljestvicu! Prijavit ćeš se za debatni klub i volontiranje u Crvenom križu!”
“Ne želim više!” viknula sam prvi put u životu. Glas mi je zadrhtao, ali nisam odustajala. “Ne želim biti ti ili Ivana! Želim biti ja!”
Lana me gledala kao da sam je ošamarila. “Ti si sebična! Sve radim za tvoje dobro! Da te ljudi poštuju! Da mama i tata budu ponosni!”
“A što ako nikad ne budem kao Ivana? Hoćeš li me tada prestati voljeti?”
Tišina. Prvi put nije imala odgovor.
Te večeri sam plakala dugo u jastuk. Mama je sjela kraj mene i tiho rekla: “Znaš, kad sam bila mala, moja sestra me uvijek gurala da budem bolja od drugih. Tek kad sam odrasla, shvatila sam da vrijedim i bez medalja i diploma. Ti vrijediš, Mila. I Lana vrijedi – ali mora to sama shvatiti.”
Sljedećih mjeseci polako sam prestajala slušati Lanine naredbe. Odbila sam upisati još jedan tečaj jezika. Počela sam pisati pjesme i čitati knjige koje su mene zanimale. Prvi put sam osjetila slobodu.
Lana se povukla u sebe. Više nije dolazila s popisima aktivnosti ni usporedbama s Ivanom. Jednog dana došla je u moju sobu i sjela na krevet.
“Znaš… možda sam pretjerivala,” rekla je tiho. “Samo… uvijek sam osjećala da moram dokazati da smo bolji od njih. Da naš tata nije pogriješio što je ostao ovdje, a ne otišao u Sarajevo kao stric.” Pogledala me kroz suze koje su joj klizile niz lice.
Prvi put sam vidjela svoju sestru ranjivu.
Zagrlile smo se dugo i plakale zajedno.
Danas imam dvadeset dvije godine i studiram književnost u Zagrebu. Lana radi u banci u Mostaru i još uvijek ponekad spomene Ivanu – ali sada se smijemo tome.
Ponekad se pitam: Koliko nas obiteljska očekivanja oblikuju? I jesmo li ikada dovoljno hrabri da budemo ono što stvarno jesmo?