Ispod Istog Krova: Suživot s Majkom u Starosti
“Opet si zaboravio kupiti kruh, Ivane! Kako misliš da ću ja jesti ovaj lijek bez ičega?” Majčin glas parao je tišinu mog stana, a ja sam stajao na vratima kuhinje, s ključevima još u ruci, osjećajući kako mi srce udara u sljepoočnicama. Nije prošlo ni mjesec dana otkako se mama doselila k meni nakon moždanog udara, a već sam osjećao da gubim tlo pod nogama.
Sjećam se dana kad me sestra Mirela nazvala: “Ivane, ne mogu više sama. Mama mora kod tebe. Ti imaš veći stan, a ja radim po cijele dane.” Nisam imao snage reći ne. Bio sam najstariji sin, onaj koji je uvijek bio ‘odgovoran’. Ali nitko me nije pitao jesam li spreman.
Majka je bila žena od čelika, nekad. Radila je kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Trešnjevci, uvijek prva u svemu, uvijek stroga. Otac je umro prije deset godina, a ona je nastavila sama, tvrdoglava i ponosna. Sad je ta snaga nestala, zamijenjena zaboravom, sitničavošću i beskrajnim zahtjevima.
“Mama, bio sam na poslu do šest. Trgovina je bila zatvorena kad sam stigao. Sutra ću kupiti kruh, obećavam.”
“Uvijek sutra! Sve ti je sutra!”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Otišao sam u kupaonicu i pustio vodu da teče dok nisam skupio snage vratiti se. U ogledalu sam vidio svoje umorne oči, bore koje su se produbile u samo nekoliko tjedana.
Navečer sam sjedio na balkonu s cigaretom koju sam skrivao od nje. Gledao sam svjetla grada i pitao se: gdje je nestao moj život? Prije nego što je mama došla, imao sam rutinu – posao u banci, povremene izlaske s prijateljima, tihe večeri uz knjigu ili film. Sad su moji dani ispunjeni podsjećanjima na lijekove, kuhanjem bez začina jer joj smetaju, i beskrajnim pričama o susjedima iz prošlosti.
Jedne večeri došla je moja sestra Mirela. Sjela je za stol, nervozno prebirala po mobitelu.
“Kako ide?” upitala je tiho.
“Ne znam više… Umoran sam. Osjećam se kao da više nisam svoj čovjek. Sve što napravim nije dovoljno dobro. A ti?” pogledao sam je ravno u oči.
Slegnula je ramenima. “Znam… Ali što ćemo? Dom za starije? Znaš da bi nas pojela žive kad bi to predložili.”
U tom trenutku iz dnevne sobe začuo se majčin glas: “Mirela! Dođi mi pomoći oko televizora!”
Mirela je ustala i otišla, a ja sam ostao sjediti s osjećajem krivnje što mi je laknulo što nije više samo na meni.
Najteže su bile noći. Majka bi često ustajala, lutala po stanu tražeći ‘tatu’, ponekad bi plakala jer ne zna gdje je ili bi me budila jer misli da netko kuca na vrata. Spavao sam isprekidano, uvijek na rubu živaca.
Jednog jutra, dok sam joj pripremao doručak, upitala me: “Ivane, jesi li ti sretan?”
Zastao sam s nožem iznad kruha (tog jutra ga nisam zaboravio). Nisam znao što reći. Jesam li sretan? Osjećao sam se kao da mi život prolazi mimo mene dok pokušavam biti dobar sin.
“Mama… Ne znam. Trudim se.”
Pogledala me onim svojim starim pogledom, punim brige i tuge. “Znam da ti nije lako sa mnom. Ali znaš… Kad si bio mali, nisi mogao sam ni jesti ni hodati. Ja sam bila tu za tebe. Sad si ti tu za mene. Tako to ide u životu.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja kritika ili zahtjev. Ali istovremeno, osjećao sam bijes – zašto nitko ne pita što ja trebam?
Počeo sam tražiti savjete na forumima, razgovarati s prijateljima koji su prolazili kroz isto. Svi su govorili isto: “Ne zaboravi sebe.” Ali kako ne zaboraviti sebe kad svaki dan počinje i završava s njezinim potrebama?
Jednog dana došla je susjeda Jasmina iz drugog ulaza donijeti kolače.
“Ivane, vidim te svaki dan kroz prozor – uvijek žuriš, uvijek nosiš vrećice… Moraš malo misliti i na sebe. Ako trebaš pomoć oko mame, samo reci.”
Zahvalio sam joj, ali nisam znao kako tražiti pomoć. Odrastao sam u uvjerenju da muškarac mora sve moći sam.
S vremenom su se stvari malo smirile – naučio sam delegirati zadatke sestri kad može doći, angažirao sam patronažnu sestru dva puta tjedno. Ali osjećaj krivnje nije nestao.
Nedavno smo sjedili zajedno na balkonu, mama i ja. Gledala je zalazak sunca i tiho rekla: “Znaš li koliko mi znači što si tu? Znam da ti nije lako… Ali hvala ti.”
Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetio mir.
Ali još uvijek se pitam: Gdje je granica između brige za roditelja i gubitka sebe? Kako vi to rješavate? Ima li netko savjet kako preživjeti ovu svakodnevicu a ostati svoj?