Kad ljubav zaboli: Moj muž, bolnica i nova istina
“Ne mogu više, Jasmina. Zaljubio sam se u nekog drugog.”
Te riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao da ih je izgovorio netko drugi, a ne moj muž, Dario, čovjek s kojim sam provela dvadeset godina života. Stajao je ispred mene u hodniku, još uvijek blijed od operacije slijepog crijeva, s torbom u ruci i pogledom koji mi je bio stran. U kuhinji je mirisao svježe skuhan goveđi temeljac, a na stolu su ga čekale njegove omiljene novine i križaljka. Sve sam pripremila da mu olakšam povratak kući, da mu pokažem koliko mi je stalo. A onda – kao grom iz vedra neba – te riječi.
“Šta to pričaš, Dario? Kakav drugi?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati slabost.
“U bolnici…upoznao sam nekoga. Nije mi bilo namjerno. Samo…osjetio sam nešto što već dugo nisam. S njom mogu disati. Zove se Sanja, ona je medicinska sestra. Ne mogu se vratiti na staro.”
Osjećala sam kako mi se noge odsijecaju. Sjedila sam na rubu kreveta dok je on stajao na vratima spavaće sobe, nesiguran, ali odlučan. U meni se miješala ljutnja, tuga i nevjerica. Kako možeš nakon svega? Nakon što sam ti prala rane, nosila ti stvari u bolnicu, brinula se o tebi kad nisi mogao ni ustati iz kreveta?
“Jasmina, molim te…” pokušao je nježno, ali ja sam ga prekinula.
“Ne! Nemoj me moliti ni za šta! Jesi li barem mislio na mene? Na našu kćer? Na sve godine koje smo proveli zajedno?”
Dario je slegnuo ramenima i pogledao u pod. “Znam da zvuči grozno. Ali ne mogu si pomoći. Nisam više isti čovjek.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Dario tiho pakuje još nekoliko stvari i izlazi iz stana. Naša kćerka Lana spavala je u svojoj sobi, nesvjesna da joj se život upravo raspada. Ujutro sam joj morala reći istinu.
“Mama, gdje je tata?” pitala je Lana dok je mazala maslac na kruh.
“Tata…tata mora malo biti sam. Ima neke stvari koje mora riješiti,” slagala sam, ali ona me pogledala onim svojim pametnim očima.
“Je li tata opet bolestan?”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i pustila suze da teku.
Sljedećih dana život nam se pretvorio u rutinu preživljavanja. Odlazila sam na posao u knjižnicu, vraćala se kući i pokušavala održati privid normalnosti. Susjede su šaputale iza leđa – “Jesi čula za Jasminu? Dario ju ostavio radi neke medicinske sestre!” – a ja sam hodala uzdignute glave, iako mi se srce slamalo svaki put kad bih ugledala njegovu šalicu za kavu ili njegovu staru trenirku na stolici.
Moja mama, Senada, dolazila je svaki dan s toplim pitama i savjetima koje nisam tražila.
“Sine, muškarci su takvi. Proći će ga to, vratiće se on tebi kad shvati šta ima kod kuće,” govorila bi dok bi slagala veš.
Ali ja nisam htjela čekati da se Dario predomisli. Nisam htjela biti žena koja čeka da joj muž dođe pameti dok on uživa s drugom.
Jedne večeri, dok sam slagala Lani knjige za školu, zazvonio je mobitel. Bio je to Dario.
“Jasmina…mogu li doći po još neke stvari?”
“Dođi kad Lanu nema kod kuće,” odgovorila sam hladno.
Došao je sutradan popodne. Bio je nervozan, gledao me kao stranca.
“Kako je Lana?” pitao je tiho.
“Dobro je. Ne brini za nju. Brini za sebe,” odbrusila sam.
Pogledao me tužno. “Nisam htio da ovako ispadne. Sanja…ona me razumije. S tobom više nisam znao tko sam.”
“Možda si trebao pokušati razgovarati sa mnom prije nego što si odlučio otići,” rekla sam kroz suze koje nisam mogla zaustaviti.
Nakon što je otišao, Lana je pronašla njegovu staru jaknu u ormaru i počela plakati.
“Zašto nas tata više ne voli? Jesam li ja nešto pogriješila?”
Grlila sam je i šaptala: “Nisi ti kriva, dušo. Tata ima svoje probleme. Mi ćemo biti dobro.”
Tjedni su prolazili sporo. Prijateljice su me zvale na kave i nudile savjete – “Nađi nekog drugog!”, “Idi kod psihologa!”, “Pusti ga neka pati!” – ali ja nisam znala što želim osim da preživim dan po dan.
Jedne subote srela sam Darija i Sanju u trgovini. Držali su se za ruke i smijali nečemu što samo oni znaju. Pogledali su me kratko – Sanja s nelagodom, Dario s nekom vrstom srama – a ja sam prošla pored njih kao da ih ne poznajem.
Te večeri Lana me pitala: “Mama, hoćeš li ti ikad biti sretna kao tata?”
Nisam znala odgovoriti. Samo sam joj obećala da ću pokušati.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek učim kako živjeti bez Darija. Ponekad me preplavi tuga kad vidim parove na ulici ili kad Lana pita može li nazvati tatu. Ali polako shvaćam da vrijedim više nego što sam mislila. Da mogu biti dobra majka i žena čak i kad mi srce nije cijelo.
Pitam se – koliko nas živi u sjeni tuđih odluka? Koliko nas čeka da netko drugi odluči hoćemo li biti sretni ili ne? Možda je vrijeme da same preuzmemo kontrolu nad svojim životima.