Otkrivanje: Srce majke na raskršću
“Zašto si to napravila, mama?” – glas mog supruga Darija odjekuje kroz stan, dok ja drhtavim rukama držim mobitel. Na ekranu još uvijek titra snimka s baby monitora, ona ista koja mi je prije sat vremena zaledila krv u žilama. Moja svekrva, Ružica, naginje se nad našu kćer Saru, šapuće joj nešto na uho i… povlači joj ruku od igračaka. Nije to prvi put da sam primijetila kako Ružica ima čudne metode odgoja, ali ovo je prvi put da imam dokaz.
“Nisam ja kriva što ona… što ona tako postupa s našim djetetom!” – pokušavam objasniti Dariju, ali on samo odmahuje glavom. “Ivana, ti uvijek tražiš problem gdje ga nema. Moja mama bi život dala za Saru!”
Suze mi naviru na oči. Znam da Ružica voli Saru, ali zašto onda stalno govori kako ja nisam dovoljno dobra majka? Zašto joj šapuće da ne smije plakati kad padne? Zašto joj uzima igračke kad misli da je nitko ne vidi? Odrasla sam u kući gdje su osjećaji bili tabu, gdje se nije smjelo plakati ni pokazivati slabost. Obećala sam sebi da će moje dijete imati drugačije djetinjstvo.
Ali sada, dok sjedim na rubu kreveta i gledam Darija kako bijesno izlazi iz sobe, osjećam se kao dijete koje je opet pogriješilo. “Možda stvarno umišljam… možda sam preosjetljiva?” – šapćem sama sebi.
Sutra je subota i Ružica dolazi čuvati Saru dok mi idemo na plac. Cijelu noć ne spavam, prevrćem snimku u glavi, analiziram svaki pokret, svaku riječ. Ujutro, dok pijem kavu, Ružica ulazi s osmijehom. “Evo mene, Ivana! Kako ste spavali?”
“Dobro”, lažem i gledam je ravno u oči. Ona uzima Saru u naručje i ljubi je po kosi. “Moja princeza! Danas ćemo crtati, hoćeš li?” Sara klimne glavom.
Dok izlazimo iz stana, Darijo me povlači za ruku. “Molim te, nemoj više praviti dramu. Mama ti samo želi pomoći.”
Na placu šutim. Gledam ljude oko sebe – stariji gospodin prodaje sir, mlada žena viče na sina jer je prosuo jagode. Svi imaju svoje probleme, ali meni se čini da je moj najveći na svijetu.
Kad se vraćamo kući, Ružica sjedi na kauču i gleda televiziju. Sara crta na podu. Sve izgleda normalno, ali osjećam napetost u zraku. Ružica me pogleda preko naočala: “Ivana, moramo razgovarati.”
Srce mi lupa dok sjedam nasuprot nje.
“Znam da me gledaš preko te kamere”, kaže tiho. “Znam i da misliš da sam stroga prema Sari. Ali ja samo želim da bude jaka. Život nije lak, znaš i sama.”
Osjećam kako mi se grlo steže. “Ali ona ima tri godine! Treba nježnost, a ne strogoću!”
Ružica uzdahne. “Ti si odrasla bez oca, Ivana. Tvoja majka je bila slaba, stalno je plakala pred tobom. Ja ne želim da Sara bude takva.”
U tom trenutku ulazi Darijo i vidi nas obje uplakane.
“Što se događa?” pita.
“Ništa”, odgovaramo u isti glas.
Tjedni prolaze u napetosti. Svaki put kad Ružica dođe, osjećam knedlu u grlu. Darijo sve više vremena provodi vani ili kod prijatelja. Počinjemo se svađati zbog sitnica – tko će oprati suđe, tko će pokupiti Saru iz vrtića.
Jedne večeri Sara dolazi do mene s crtežom: nacrtala je baku kako joj uzima igračku i križa joj osmijeh na licu.
“Zašto si to nacrtala?” pitam je nježno.
“Baka kaže da ne smijem biti tužna kad mi uzme igračku… ali ja jesam tužna”, šapće Sara.
Te noći odlučujem razgovarati s Darijom otvoreno.
“Ne mogu više ovako”, kažem mu dok leži okrenut leđima.
“Što hoćeš od mene? Da biram između tebe i svoje majke?”
“Ne… samo želim da me podržiš kao majku naše kćeri. Da vjeruješ meni kad ti kažem da nešto nije u redu.”
On šuti dugo, a onda tiho kaže: “Ne znam mogu li to.”
Sljedećih dana osjećam se kao duh u vlastitom domu. Ružica dolazi rjeđe, ali napetost ne nestaje. Sara postaje povučena, manje priča, više crta tužne slike.
Jednog dana odlučujem otići kod psihologinje. Ispričam joj sve – o kameri, o Ružici, o Dariju koji me ne razumije.
“Ivana, vi niste ludi niti preosjetljivi”, kaže mi psihologinja blago. “Vi ste majka koja želi zaštititi svoje dijete i to je prirodno. Ali možda trebate pronaći način da postavite granice bez rata u obitelji.”
Vraćam se kući s novom snagom. Sljedeći put kad Ružica dođe, kažem joj jasno: “Cijenim što želite pomoći Sari, ali molim vas da poštujete moj način odgoja. Ako to ne možete prihvatiti, morat ćemo pronaći drugo rješenje za čuvanje Sare.”
Ružica me gleda dugo i napeto, ali na kraju samo kimne glavom i ode bez riječi.
Darijo me gleda kao stranca nekoliko dana, ali onda jedne večeri dolazi do mene i tiho kaže: “Možda sam bio nepravedan prema tebi… Možda stvarno trebamo biti tim zbog Sare.”
Nije sve riješeno preko noći – još uvijek ima dana kad se osjećam usamljeno ili krivo zbog svojih odluka. Ali barem znam da sam pokušala zaštititi svoje dijete i sebe.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene osuđene na borbu između svojih osjećaja i očekivanja drugih? Gdje je granica između brige i pretjerane sumnje? Što biste vi učinili na mom mjestu?