Kad Sudbina Okrene Leđa: Rasuti Snovi Lejle i Tarika

“Lejla, ne idi!” Tarikov glas odjekivao je stubištem dok sam u suzama trčala niz stepenice. Kiša je tukla po prozorima, a u meni je bjesnila oluja još jača. “Ne mogu više, Tarik! Sve smo izgubili!” viknula sam, tresući se od hladnoće i straha.

Nije uvijek bilo tako. Prije samo godinu dana sjedili smo na klupi ispod stare lipe u parku kod Drvenije, smijali se i sanjali o budućnosti. Tarik je bio moj oslonac, moj najbolji prijatelj još iz osnovne škole. Onaj koji me branio kad su me zadirkivali zbog mog sarajevskog naglaska kad sam došla u Zagreb. Onaj koji je znao sve moje tajne i koji je obećao da će me voljeti zauvijek.

“Lejla, jednog dana imat ćemo svoj mali stan na Trešnjevci. Ti ćeš raditi u knjižari, ja ću završiti faks i otvoriti svoju radionicu bicikala. Bit ćemo sretni, vidjet ćeš,” govorio bi mi dok smo gledali zalazak sunca iznad Save.

Naši roditelji nisu bili oduševljeni. Moja mama, Azra, nikad nije preboljela rat i uvijek je sumnjala u sve što dolazi izvan Sarajeva. Tarikova majka, Vesna, bila je stroga Zagrepčanka koja nije mogla shvatiti zašto bi njen sin volio djevojku “s druge strane granice”. Ali mi smo vjerovali da ljubav može sve pobijediti.

Sve do one noći kad se sve promijenilo.

Bila je subota, slavili smo Tarikov rođendan u malom kafiću kod Britanca. Smijali smo se, pjevali stare pjesme Zabranjenog pušenja i grlili se kao da nam ništa ne može stati na put. Oko ponoći krenuli smo kući. Kiša je padala kao iz kabla, a tramvaji su kasnili. Tarik je inzistirao da vozi bicikl kući jer “nije daleko”.

“Nemoj, molim te,” preklinjala sam ga. “Vidjet ćeš, sve će biti u redu,” nasmiješio se i poljubio me u čelo.

Pet minuta kasnije zazvonio mi je telefon. Neznan broj. “Ovdje hitna pomoć… Vaš dečko…” Glas mi je zaledio krv u žilama.

Sljedećih nekoliko sati su magloviti. Sjećam se bolničkih hodnika, mirisa dezinfekcije, pogleda liječnika koji nisu mogli sakriti istinu. Tarik je bio u komi. Liječnici su govorili o šansama, ali ja sam samo željela da se probudi i opet izgovori moje ime.

Dani su prolazili. Vesna je krivila mene: “Da nisi navaljivala na tu proslavu, sad bi moj sin bio dobro!” Moja mama je šutjela, ali sam vidjela tugu u njenim očima.

Svaki dan sam sjedila kraj Tarikovog kreveta i pričala mu o našim planovima. “Sjećaš se kako si rekao da ćemo imati psa? I da ćeš me voditi na more prvi put? Tarik, molim te, vrati se…”

Prošlo je mjesec dana. Liječnici su rekli da moramo odlučiti hoćemo li ga prebaciti u ustanovu za njegu ili ga pustiti kući. Vesna je bila slomljena: “Ne mogu ga gledati ovakvog… Moj Tarik više nije tu.” Ja nisam mogla odustati.

Jedne večeri, dok sam mu držala ruku, osjetila sam lagani stisak. Suze su mi potekle niz lice. “Tu si… Znam da si tu!”

Ali to nije bio početak ozdravljenja. Tarik se probudio, ali više nije bio isti čovjek. Nije me prepoznavao. Gledao me praznim očima i šaptao imena ljudi koje nikad nisam upoznala.

Počeli su problemi s novcem. Nisam mogla raditi jer sam stalno bila uz njega. Naša mala ušteđevina nestajala je svakog mjeseca na lijekove i terapije. Vesna je predlagala da ga smjestimo u dom: “Lejla, ti si mlada… Ne možeš ovako živjeti.” Moja mama me molila da se vratim kući: “Kćeri, život ide dalje…”

Ali kako dalje kad ti srce ostane na bolničkom jastuku?

Jedne noći sjela sam kraj prozora našeg praznog stana i gledala svjetla grada. U meni se lomila borba između ljubavi i razuma. Jesam li sebična što želim otići? Jesam li izdajica ako ostanem?

Tarikova sestra Ivana došla je jednog jutra s papirima za dom: “Lejla, pusti ga… On bi to htio za tebe.” Pogledala sam Tarika – sjedio je u kolicima, gledao kroz mene kao kroz staklo.

Te večeri sam mu posljednji put pričala o našim snovima. Poljubila ga u čelo i šapnula: “Oprosti mi…”

Vratila sam se kod mame u Sarajevo. Svaki dan mislim na njega – na nas kakvi smo mogli biti da sudbina nije odlučila drugačije.

Danas radim u maloj knjižari na Baščaršiji. Ljudi dolaze i odlaze, ali ja svaki put kad začujem zvono na vratima pomislim da će možda baš on ući.

Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna da pobijedi sve? Ili nas život jednostavno nauči da ponekad moramo pustiti ono što najviše volimo?