Ljeto kad sam shvatila da nisam samo baka
“Zar stvarno misliš da ja to mogu sama?” prošaptala sam, gledajući kroz prozor dnevnog boravka dok su se vani čuli glasovi mojih unuka, Lejle i Ivana. Bilo je rano jutro, sunce je tek počelo grijati stari balkon u Sarajevu, a ja sam osjećala težinu u grudima. Moja kćerka, Sanja, stajala je ispred mene s ključevima u ruci, nervozno prebacujući torbu s ramena na rame.
“Mama, molim te… znaš da nemam izbora. Ti si im jedina baka. Samo ovo ljeto. Znaš koliko mi znači ovaj posao u Zagrebu,” rekla je tiho, izbjegavajući moj pogled.
Nisam joj odgovorila odmah. U meni se miješala tuga što me treba samo kad joj zatreba i ponos što još uvijek mogu biti od pomoći. “Dobro, Sanja. Ali… znaš da nisam više mlada kao prije.”
Sanja je uzdahnula i poljubila me u obraz. “Znam, mama. Hvala ti. Znam da ćeš se snaći.”
Tako je počelo to ljeto – ljeto koje će promijeniti sve.
Prvih dana Lejla (12) i Ivan (9) nisu mi dali mira. Lejla je stalno tipkala po mobitelu, slušala neku glazbu koju nisam razumjela i kolutala očima na svaki moj pokušaj razgovora. Ivan je bio nemiran, stalno tražio pažnju, a ja sam se trudila sjetiti igara iz svog djetinjstva, ali ništa nije palilo.
Jednog popodneva, dok sam kuhala grah, Lejla je ušla u kuhinju i bez pozdrava sjela za stol.
“Bako, zašto uvijek kuhaš ista jela? Možeš li napraviti pizzu ili makarone kao mama?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i ljutnje. “Nisam ti ja tvoja mama. Ako ti se ne sviđa, možeš sama sebi napraviti nešto drugo,” odbrusila sam.
Lejla je prevrnula očima i otišla bez riječi. Ivan je samo slegnuo ramenima i nastavio slagati lego kockice na podu.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje mladosti u Mostaru, kako sam s mamom i sestrom sjedila na verandi i smijala se do suza. Sve je bilo jednostavnije tada. Sada sam osjećala da me vlastita unuka ne poznaje – ili još gore, da me ne želi upoznati.
Sljedećih dana pokušavala sam biti strpljiva. Vodila sam ih na Baščaršiju, pričala im priče o ratu i djetinjstvu, ali njih to nije zanimalo. Lejla je stalno slala poruke prijateljicama iz Zagreba, a Ivan je pitao kad će mama doći po njih.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Lejla je odjednom pitala: “Bako, zašto si ti uvijek sama? Gdje ti je djed?”
Zastala sam s vilicom u zraku. Osjetila sam kako mi srce preskače. “Djed je otišao davno… prije nego ste se vi rodili. Nije mogao podnijeti život ovdje nakon rata. Otišao je u Njemačku i nikad se nije vratio.”
Ivan me gledao širom otvorenih očiju. “Jesi li bila tužna?”
Nisam znala što reći. Prvi put nakon dugo vremena netko me pitao kako sam se osjećala. “Jesam, Ivane. Bila sam jako tužna. Ali imala sam vašu mamu i morala sam biti jaka zbog nje.”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Mama nikad ne priča o tome…”
“Znam,” odgovorila sam još tiše.
Te večeri Lejla mi je prvi put pomogla pospremiti stol bez da sam je morala moliti.
Ali napetost nije nestala. Jednog dana Sanja me nazvala iz Zagreba.
“Mama, Lejla mi piše da si stroga i da im ne dopuštaš ništa! Moraš biti popustljivija!”
Osjetila sam kako mi glas drhti: “Sanja, radim najbolje što mogu! Djeca nisu mala više… ne znam više kako da im priđem!”
“Mama, molim te… samo pokušaj biti malo više kao prijateljica, a manje kao stara baka iz Bosne!”
Spustila sam slušalicu prije nego što sam zaplakala.
Sljedećih dana sve je kulminiralo kad je Lejla pobjegla iz stana bez da mi kaže gdje ide. Satima sam je tražila po kvartu, zvala susjede, plakala na stepenicama zgrade dok me Ivan držao za ruku.
Kad se napokon vratila, bila je uplakana.
“Bako… oprosti… samo sam htjela vidjeti prijatelje iz razreda koji su došli u Sarajevo na izlet… Nisam htjela da brineš…”
Zagrlila sam je čvrsto kao kad je bila mala djevojčica koju sam ljuljala na rukama.
“Lejla, ja te volim više nego što misliš. Samo želim da budete sigurni i sretni ovdje sa mnom… Znam da nisam kao vaša mama ili vaše prijateljice iz Zagreba… ali trudim se biti najbolja baka koju mogu biti.”
Lejla me pogledala kroz suze: “Znam… oprosti što ti otežavam… Samo mi fali mama i sve mi je čudno ovdje…”
Ivan nas je zagrlio oboje.
To ljeto završilo je drugačije nego što sam očekivala. Nismo postali najbolji prijatelji, ali smo naučili slušati jedni druge – barem malo više nego prije.
Kad su Sanja i njezin muž došli po djecu krajem kolovoza, zagrlili su me kratko i zahvalili mi na svemu.
Ostala sam sama na balkonu dok su njihova kola nestajala niz ulicu.
Pitala sam se: Je li moguće da nas oni koje najviše volimo nikada zapravo ne vide onakvima kakvi jesmo? Ili možda ni sami ne znamo tko smo dok nas život ne natjera da budemo iskreni?