Krik Lejle: Kada Glas Kćeri Spasi Majku
“Ne, mama! Nemoj!” Hana je vrisnula tako glasno da mi je ruka zadrhtala iznad tipkovnice. U tom trenutku, dok su mi oči bile pune suza, a srce mi je tuklo kao ludo, shvatila sam da nešto nije u redu. Bilo je to jutro kad sam napokon skupila hrabrost i sve svoje ušteđevine da uplatim kaparu za stan na Grbavici. Godinama sam radila dva posla, čistila po tuđim kućama i prodavala kolače na pijaci, samo da bih Hani i sebi osigurala krov nad glavom.
“Hana, ljubavi, ovo je naša prilika. Više nećemo morati živjeti kod tetke Azre i slušati njene prigovore svaki dan!” pokušavala sam joj objasniti, ali ona je samo tresla glavom, stisnutih šaka i suznih očiju. “Ne sviđa mi se taj čovjek, mama. On laže. Znam!”
Sjećam se kako sam prije nekoliko dana prvi put srela tog čovjeka – Amira. Bio je nasmijan, ljubazan, govorio je da ima još puno zainteresiranih kupaca i da moram požuriti ako želim stan. Sve je izgledalo savršeno: papirima je mahnuo ispred mene, ali ih nikad nisam smjela ponijeti kući. “Znaš kako je kod nas birokracija, Lejla, sve se može riješiti na licu mjesta,” govorio je.
Tetka Azra me danima gnjavila: “Lejla, nisi ti više dijete! Ako ne ugrabiš sad, nikad nećeš imati svoje!” A ja sam bila umorna od tuđih kreveta i stalnih selidbi. Hana je šutjela, povukla se u sebe. Mislila sam da je to samo dječji strah od promjena.
Ali tog jutra, kad sam sjela pred laptop i otvorila internet bankarstvo, Hana je stajala iza mene kao stijena. “Mama, molim te…”
Nisam znala što da radim. Osjećala sam se kao da me netko gura s litice – s jedne strane nada za novi početak, s druge strane Haničin krik koji mi para dušu.
Nazvala sam Amira još jednom. “Možete li mi još jednom pokazati papire? Da ih slikam za svog rođaka advokata?”
S druge strane tišina. Onda promukli glas: “Lejla, nema potrebe za tim komplikacijama. Ako nećete vi, ima tko hoće.” Prekinuo je.
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Pogledala sam Hanu – gledala me onim svojim velikim očima punim povjerenja i straha.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu dok su iz dnevne sobe dopirali zvuci tetkinog televizora i miris njenog dima cigareta. Hana je zaspala uz mene, držeći me za ruku.
Ujutro sam otišla do advokata kojeg mi je preporučila kolegica s posla. Pokazala sam mu slike papira koje sam krišom uslikala mobitelom kad Amir nije gledao. Pogledao ih je i odmahnuo glavom: “Lejla, ovo su lažni papiri. Ovaj stan nije ni na prodaju – vlasnik živi u Njemačkoj već deset godina.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve moje godine štednje, svi kolači koje sam prodala na minus deset ispred pijace Markale, svi sati provedeni čisteći tuđe kupaonice… Sve bi nestalo u sekundi da nisam poslušala svoju Hanu.
Vratila sam se kući slomljena i uplakana. Tetka Azra me dočekala s podignutom obrvom: “Opet nisi ništa riješila? Kad ćeš već jednom biti pametna?”
Nisam joj ništa odgovorila. Sjela sam pored Hane i zagrlila je najjače što sam mogla.
“Mama, jesi li ljuta na mene?” pitala me tiho.
“Ne, dušo moja… Ti si me spasila. Ti si moj anđeo čuvar.” Suze su mi tekle niz lice dok sam joj ljubila kosu.
Narednih dana Amir je nestao – više se nije javljao ni meni ni drugim ženama iz kvarta koje su također bile zainteresirane za stanove po “povoljnoj cijeni”. Počele su kružiti priče po mahali o prevarama i lažnim agentima. Policija ga nikad nije pronašla.
Život se vratio u svoju sivu rutinu: posao, pijaca, tetkini prigovori… Ali nešto se promijenilo u meni. Počela sam više slušati Hanu – njene strahove, snove, sitne znakove koje odrasli često zanemare.
Jedne večeri dok smo zajedno prale suđe, Hana me pogledala ozbiljno: “Mama, hoćemo li ikad imati svoj dom?”
Stisnula sam joj ruku i šapnula: “Imat ćemo ga, dušo. Ali neću više nikad riskirati tvoju sigurnost zbog svojih snova. Obećavam ti to.”
Ponekad se pitam – koliko nas odraslih zanemaruje ono što nam djeca pokušavaju reći? Koliko puta smo zbog vlastitog očaja ili umora spremni zatvoriti oči pred istinom? Možda bismo svi trebali češće poslušati njihove krikove – jer ponekad djeca vide ono što mi ne želimo prihvatiti.