Dosta je bilo! — Kako sam naučila da kažem NE i sačuvala svoj mir

“Opet si ostavila ključeve ispod otirača? Ivana, pa znaš da će ti netko jednog dana opljačkati stan!” vikala je mama kroz telefon, dok sam ja sjedila na rubu kreveta, gledajući u hrpu tuđih stvari razbacanih po mojoj dnevnoj sobi. Nije prošlo ni tjedan dana otkako je Ena otišla, a već su se pojavili Dino i njegova djevojka, s koferima i osmijehom kao da su rezervirali apartman na moru. “Ma samo ćemo par dana, znaš da nam je gazda izbacio iz stana…”, rekao je Dino, ne gledajući me u oči.

Taj stan u Novom Zagrebu bio je moj prvi pravi korak prema samostalnosti. Godinama sam štedjela radeći dva posla, odricala se izlazaka, putovanja, novih cipela. Kad sam napokon uselila, osjećala sam se kao kraljica svog malog carstva. Ali ubrzo su svi oko mene počeli to doživljavati kao zajedničku imovinu. “Ivana, može li moja sestra prespavati kod tebe par noći?”, pitala bi me kolegica s posla. “Ivana, stara mi je došla iz Mostara, može li kod tebe dok ne nađe smještaj?”, molio bi me Adnan. Nisam znala reći ne. Uvijek sam bila ona koja pomaže, koja sluša, koja daje.

Prvi put kad sam pokušala postaviti granicu, osjećala sam se kao da nekome otimam kruh iz ruke. “Znaš, baš mi treba malo mira…”, rekla sam Eni kad je najavila još jedan dolazak. Pogledala me kao da sam joj zabola nož u leđa. “Aha, znači sad si ti fina gospođa koja nema vremena za stare prijatelje?” Njene riječi su me pekle danima. Mama je samo dodala ulje na vatru: “Ivana, nije lijepo tako. Svi su ti pomogli kad si bila studentica u Sarajevu!”

Ali nitko nije znao kako izgleda moj život kad svi odu. Nitko nije vidio hrpu prljavih šalica, ručnika koji smrde na tuđe parfeme, poruke tipa “Ej, ostavila sam ti malo rublja u perilici, možeš li mi oprati?” ili “Možeš li mi posuditi 200 kuna do plaće?”. Osjećala sam se kao hotelska recepcionarka bez radnog vremena i bez plaće.

Jedne večeri, kad sam se vratila s posla iscrpljena i gladna, zatekla sam u stanu troje ljudi koje nisam ni poznavala. Ena ih je pustila unutra jer “su njeni iz Splita i nisu imali gdje prespavati”. Sjeli su za moj stol, pili moju kavu i smijali se kao da sam ja nevidljiva. Tada mi je nešto puklo u glavi.

“Dosta je bilo!”, viknula sam iznenada. Svi su utihnuli. “Ovo više nije hostel! Ovo je moj dom! Ako netko želi ostati, neka pita mene – a ne moje prijatelje! I od sada – nema više spavanja bez dogovora!”

Nastao je muk. Ena me gledala kao da sam poludjela. Dino je šutio i gledao u pod. Njegova djevojka je nešto šapnula i pokupila torbu. Osjećala sam se grozno, ali i oslobođeno.

Narednih dana telefon mi nije prestajao zvoniti. Mama je bila prva: “Ivana, što si to napravila? Svi pričaju da si ih izbacila na ulicu! Sramota!” Tata je bio tiši: “Znaš, možda si mogla biti malo blaža…” Ena mi nije odgovarala na poruke tjednima. Dino mi je poslao poruku: “Nisi više ona Ivana koju poznajem.” Osjećala sam se izdano, usamljeno i krivo.

Ali prvi put nakon dugo vremena – moj stan bio je tih. Mogla sam sjesti na svoj kauč, popiti kavu iz svoje šalice i gledati kroz prozor bez straha da će netko upasti bez najave. Počela sam spavati bolje. Počela sam čitati knjige koje su godinama skupljale prašinu na polici.

Najteže mi je bilo kad me mama pozvala na ručak i pred cijelom porodicom rekla: “Naša Ivana sad misli samo na sebe!” Svi su šutjeli osim tetke Mirele koja je tiho rekla: “Možda je vrijeme da svi naučimo poštovati tuđe granice.” Pogledala sam je s zahvalnošću.

S vremenom su se neki prijatelji vratili – ali ovaj put s poštovanjem prema mom prostoru i vremenu. Neki su nestali zauvijek. Naučila sam da nije moja dužnost biti svima sve. Naučila sam reći NE bez grižnje savjesti.

I danas se ponekad pitam – jesam li pogriješila što sam izabrala svoj mir umjesto tuđe udobnosti? Ili smo svi mi dužni prvo sačuvati sebe da bismo mogli biti dobri drugima?

Što vi mislite – gdje završava gostoprimstvo, a počinje iskorištavanje? Da li ste ikada morali birati između svog mira i tuđih očekivanja?