Srce ne zaboravlja: Priča jedne majke koja je otišla i nikada se nije vratila
“Opet kasniš, Ivane!” viknula sam iz kuhinje, dok je voda za kavu već drugi put proključala. Naš sin, Luka, sjedio je za stolom i crtao, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Ivan je ušao, s mobitelom na uhu, ne gledajući ni mene ni Luku.
“Ma, samo sekundu, moram ovo završiti…”, promrmljao je, a ja sam znala da opet razgovara s Davorom o utakmici. Nedjelja je bila jedini dan kad smo mogli biti zajedno, ali za njega je to značilo samo nogomet i pivo s prijateljima.
“Tata, hoćeš li danas sa mnom u park?” upitao je Luka tihim glasom. Ivan ga je pogledao kao da ga prvi put vidi.
“Ne mogu danas, sine. Hajde s mamom. Ja imam dogovoreno.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca iznutra. Godinama sam trpjela njegove izgovore, njegove prioritete koji nikad nisu bili mi. Sjećam se dana kad smo se vjenčali u crkvi sv. Ante u Sarajevu – obećao mi je da ćemo uvijek biti tim. Ali tim smo bili samo kad je trebalo pokazati sliku na Facebooku ili pred rodbinom.
Te večeri, dok je Luka spavao, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Suze su mi klizile niz lice. Sjetila sam se svoje majke kako mi je govorila: “Ne smiješ dopustiti da te netko gazi, Ana.” Ali ja sam već bila zgažena – od umora, od samoće, od osjećaja da nisam dovoljna ni kao žena ni kao majka.
Sljedećih tjedana sve je postalo rutina: Ivan bi dolazio kasno, mirisao na cigarete i pivo, a ja bih se pravila da spavam. Luka je sve češće pitao gdje mu je tata. Počela sam osjećati kako nestajem – kao da me netko polako briše gumicom.
Jednog petka, dok sam slagala Luki ruksak za školu, pronašla sam njegov crtež: nas dvoje, bez Ivana. Ispod je napisao: “Mama i ja smo sretni.” Taj crtež me slomio i probudio istovremeno.
Te večeri čekala sam Ivana da dođe kući. Bila sam odlučna.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekla sam čim je ušao.
“Može li sutra? Umoran sam…”
“Ne može sutra! Sve si već odgodio za sutra! Ja više nemam što čekati!”
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena. “Što ti sad fali? Sve imaš – stan, dijete, ja radim…”
“Fali mi muž! Fali mi partner! Fali mi netko tko će biti uz mene kad mi treba!”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako se zidovi stana stežu oko mene.
“Ako ti nije dobro, idi kod svoje mame,” rekao je hladno.
Te noći nisam spavala. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari za Luku i mene. Pogledala sam stan posljednji put – zidovi su bili puni naših slika, ali nijedna nije bila stvarna.
Otišla sam kod svoje prijateljice Mirele u Zagreb. Prvih dana nisam mogla disati od straha – što ako sam pogriješila? Što ako Luka pati? Ali on je bio miran, čak sretniji nego prije.
Ivan nije zvao. Nije pitao gdje smo. Samo je poslao poruku: “Javi kad se vratiš.”
Nisam se vratila.
Počela sam raditi u maloj knjižari na Trešnjevci. Svaki dan bio je borba – s novcem, s papirologijom, s osjećajem krivnje. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo. Luka je pronašao nove prijatelje u školi i počeo crtati nasmijane ljude na svojim crtežima.
Jedne večeri sjela sam s Mirelom na kavu.
“Ana, znaš li koliko si hrabra? Koliko žena bi ostalo i trpjelo?”
Pogledala sam kroz prozor na kišu koja je padala po zagrebačkim ulicama.
“Ne osjećam se hrabro. Osjećam se slomljeno.”
“Ali nisi slomljena. Samo si umorna od svega što si nosila sama. Sad imaš priliku početi ispočetka.”
Počela sam pisati dnevnik – svaku večer po nekoliko rečenica o tome kako se osjećam. Pisanje me liječilo više nego išta drugo.
Nakon nekoliko mjeseci Ivan je poslao poruku: “Luka mi nedostaje. Mogu li ga vidjeti?”
Dogovorili smo susret u parku Maksimiru. Luka ga je zagrlio, ali nakon deset minuta već je trčao prema meni.
Ivan me pogledao s tugom koju nisam prepoznala.
“Ana… možda sam pogriješio…”
Nisam mu ništa odgovorila. Nisam imala snage za još jednu lažnu nadu.
Danas živim skromno ali mirno. Luka i ja imamo svoj mali svijet – pun smijeha, knjiga i novih početaka. Ponekad me uhvati tuga kad vidim obitelji koje šetaju zajedno po Jarunu ili kad Luka pita zašto tata ne živi s nama.
Ali onda se sjetim onog osjećaja kad sam prvi put mogla slobodno disati.
Možda srce nikad ne zaboravi ono što ga je slomilo – ali nauči živjeti s tim ožiljcima.
Pitam vas: Koliko puta ste vi morali birati između sebe i onih koje volite? I gdje ste pronašli snagu da krenete dalje?