Majčina suza na mom pragu: Priča o ljubavi koja guši

“Ne možeš sama, Hana! Pusti mene, ja ću to!” Majčin glas odjekuje stubištem dok pokušavam iznijeti vrećicu s namirnicama. Osjećam kako mi lice gori od srama jer susjeda Ivana stoji na vratima i promatra nas. “Mama, mogu sama, imam 25 godina!” viknem, ali ona već grabi vrećicu iz mojih ruku, kao da sam još uvijek dijete koje ne zna razlikovati šećer od soli.

Odrasla sam u Sarajevu, u stanu prepunom mirisa svježe pečenog kruha i zvukova majčine brige. Moja mama, Jasmina, bila je sveprisutna sila u mom životu. Nije bilo dana da nije provjerila jesam li pojela doručak, obukla potkošulju ili zavezala šal kad je vani minus. “Znaš li ti koliko je svijet opasan?” govorila bi dok mi je birala kapu za školu. “Nemaš ti pojma, Hana. Majka zna najbolje.”

Sjećam se prvog dana osnovne škole. Svi su roditelji stajali ispred škole, ali samo je moja mama ušla sa mnom u učionicu, sjela pored mene i razgovarala s učiteljicom kao da sam nevidljiva. Djeca su me zadirkivala danima. “Gdje ti je mama? Hoće li i na tjelesni s tobom?” pitala je Lejla iz klupe ispred mene. Nisam znala što da kažem. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor, pitajući se zašto ne mogu biti kao ostali.

Godine su prolazile, ali ništa se nije mijenjalo. Mama je birala moje prijatelje, zabranjivala mi izlaske s “neprovjerenim” curama, a kad sam prvi put poželjela otići na more s društvom, nastao je kaos. “Ne dolazi u obzir! Tko će paziti na tebe? Znaš li ti koliko se nesreća dogodi na moru?” vikala je dok su joj suze klizile niz lice. Tata je šutio, kao i uvijek, skrivajući se iza novina.

Srednja škola donijela je samo nove načine kontrole. Mama mi je birala izvanškolske aktivnosti – folklor umjesto plesa, jer je “sigurnije”, dodatnu matematiku umjesto likovnog jer “od toga se živi”. Kad sam se zaljubila u Adnana iz paralelnog razreda, zabranila mi je da ga viđam jer “njegova majka nije dovoljno pristojna”. Nisam imala snage suprotstaviti se. Samo sam plakala u svojoj sobi dok je ona sjedila do mene i govorila: “Sve radim za tvoje dobro. Jednog dana ćeš shvatiti.”

Na fakultet sam upisala ekonomiju jer je to bio njezin san, ne moj. Sanjala sam o književnosti i pisanju, ali mama je rekla: “Od knjiga se ne živi! Pogledaj Amru – završila književnost pa sada radi u pekari.” Nisam imala izbora. Sjedila sam na predavanjima okružena brojevima koji su mi bili strani, osjećajući se izgubljeno.

Moji prijatelji su izlazili, putovali, zaljubljivali se i griješili. Ja sam sjedila kod kuće i gledala kroz prozor, osjećajući kako mi život prolazi mimo mene. Jedne večeri, dok sam pokušavala napisati seminarski rad, mama je ušla u sobu s tanjurom juhe. “Jedi, hladno je vani.” Pogledala sam je i osjetila bijes kakav nikad prije nisam osjetila.

“Mama, pusti me! Ne mogu više! Gušiš me!” viknula sam kroz suze. Zastala je na vratima, zbunjena i povrijeđena. “Samo želim najbolje za tebe…” šaptala je dok su joj oči bile pune suza.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi: “Sve radim za tvoje dobro.” Ali što ako njezino dobro nije moje dobro? Što ako me njezina ljubav zapravo boli?

Pokušala sam razgovarati s tatom. Sjeli smo na balkon dok je pušio cigaretu. “Tata, zašto mama ne može pustiti da živim svoj život?” upitala sam ga tiho.

Pogledao me umorno. “Znaš kakva ti je majka… Ona misli da te štiti od svijeta jer se sama boji svega što ne može kontrolirati. Nije lako biti roditelj, Hana.”

Ali meni nije bilo lako biti dijete takvog roditelja.

Jednog dana skupila sam hrabrost i prijavila se za studentsku razmjenu u Zagreb – bez da joj kažem. Kad sam dobila potvrdu da sam primljena, srce mi je lupalo kao ludo. Znala sam da će biti drama.

Kad sam joj rekla, pala je na stolicu kao pokošena. “Ne možeš otići! Tko će te paziti? Kako ćeš sama? Što ako ti se nešto dogodi?” plakala je i grabila me za ruku.

“Mama, moram pokušati! Moram naučiti živjeti sama!” viknula sam kroz suze.

Tjednima nije razgovarala sa mnom. Kuća je bila puna tišine i napetosti. Tata me podržavao potajno, ali nije imao snage suprotstaviti joj se.

Kad sam konačno spakirala kofere i krenula prema autobusu za Zagreb, mama je stajala na pragu s crvenim očima.

“Ako ti zatreba išta… bilo što… znaš gdje sam,” šaptala je.

U Zagrebu sam prvi put disala punim plućima. Prvi put sam sama odlučivala što ću jesti, gdje ću ići i s kim ću provoditi vrijeme. Bilo je teško – ali bilo je moje.

Mama mi je slala poruke svaki dan: “Jesi li jela? Jesi li obukla kaput? Jesi li dobro?” Ponekad bih odgovarala kratko, ponekad bih ignorirala poruke jer nisam znala kako joj objasniti da mi treba prostor.

Jedne večeri nazvala me uplakana: “Hana, zašto me ne voliš više? Zašto me odbacuješ? Sve sam radila za tebe…”

Nisam znala što reći. Nisam htjela da pati – ali nisam više mogla živjeti pod njezinom sjenom.

Danas imam 28 godina i još uvijek učim gdje završava briga a počinje kontrola. Volim svoju majku više od svega – ali volim i sebe dovoljno da želim biti slobodna.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga toliko jako da ga zapravo povrijediš? I gdje povući granicu između ljubavi i slobode?