Kad je nepoznat čovjek zagrlio moju malu Lejlu: Priča o hrabrosti, sramu i neočekivanoj podršci
“Mama, zašto me niko ne voli?” Lejla je šaptala dok mi je suzama natopila majicu. Bilo je to treće jutro zaredom da se budi s grčem u stomaku, odbijajući obući svoju omiljenu haljinicu s leptirima. Nisam znala što da joj kažem. U meni se miješala nemoć, bijes i sram. Kako objasniti trogodišnjem djetetu da postoje djeca koja će je odbaciti jer je drugačija – jer ima malo tamniju kožu, jer joj tata nije iz Hrvatske već iz Bosne, jer ponekad miješa riječi kad govori?
“Lejla, ljubavi, svi te vole. Samo su neki zločesti jer ne razumiju koliko si posebna,” pokušavala sam, ali ni sama nisam vjerovala u to što govorim. U vrtiću su je zadirkivali, gurali, uzimali joj igračke. Odgajateljica, teta Ivana, samo bi slegnula ramenima: “Djeca su djeca, proći će ih.”
Navečer sam sjedila za stolom s mužem Edinom. “Ne mogu više gledati kako joj lome srce. Možda da promijenimo vrtić?”
Edin je šutio, gledao u stol. “A gdje da idemo? Svugdje će biti isto. Možda da joj kažemo da se ne obazire?”
“I ti bi šutio da te netko svaki dan gura i zove pogrdnim imenima?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
Sljedećeg jutra, dok sam Lejlu vodila prema vrtiću, primijetila sam muškarca kako stoji ispred ulaza. Bio je visok, u crvenoj jakni i s kapom na kojoj je pisalo “Super Teta”. Djeca su ga gledala u čudu. Prišao nam je i nasmiješio se Lejli.
“Ti si Lejla? Čuo sam da si ti ovdje najhrabrija cura!”
Lejla ga je pogledala ispod obrva, stisnula mi ruku.
“Ja sam Dario. Danas ću biti tvoj prijatelj. Znaš, i mene su zadirkivali kad sam bio mali jer sam imao velike uši. Ali onda sam shvatio da su velike uši super – mogu čuti kad netko treba pomoć!”
Lejla se prvi put nasmiješila nakon dugo vremena.
Dario je ušao s nama u vrtić. Na sebi je imao ogromnu majicu s natpisom: “Biti drugačiji je najljepše na svijetu!” Djeca su ga gledala kao da je došao iz crtića.
“Tko si ti?” pitala je mala Petra, ona koja je uvijek prva počinjala zadirkivanje.
“Ja sam Lejlin prijatelj. Došao sam vidjeti tko ovdje ima najviše srca! Tko želi biti drugačiji sa mnom?”
Nastao je muk. Onda je jedan dječak, Filip, stao do Darija i rekao: “Ja imam čudne čarape!” Pokazao je noge – na jednoj nogavici bile su žute patkice, na drugoj plavi autići.
Dario se nasmijao: “Bravo! Tko još ima nešto posebno?”
Djeca su počela pokazivati svoje posebnosti – netko je imao naočale, netko pjegice, netko je znao pjevati pjesmicu na bosanskom. Lejla je stajala uz mene, zbunjena ali s osmijehom.
Teta Ivana je prišla Dariju: “Oprostite, ali tko ste vi?”
“Samo prijatelj koji zna kako je biti drugačiji,” odgovorio je mirno.
Tog dana Lejla nije plakala kad sam odlazila iz vrtića. Kad sam došla po nju, trčala mi je u zagrljaj: “Mama! Danas sam bila posebna! Dario mi je rekao da imam najljepši osmijeh!”
Te večeri Edin me zagrlio: “Možda ipak ima nade za ovaj svijet.”
Ali sljedećih dana priče su se nastavile širiti među roditeljima. “Zašto taj muškarac dolazi u vrtić? Je li to sigurno? Što on ima tražiti među našom djecom?” pitala me susjeda Marina dok smo čekale djecu.
“On samo želi pomoći,” branila sam ga.
“Ma pusti ti to… Danas pomaže tvojoj Lejli, sutra će možda učiti našu djecu da budu previše osjetljiva. Djeca trebaju naučiti sama se braniti!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Zar smo stvarno toliko oguglali na tuđu bol?
Dario je dolazio još nekoliko puta, svaki put s novom porukom na majici: “Hrabar si kad si svoj”, “Prijateljstvo nema granica”, “Svi smo mi posebni”. Djeca su ga zavoljela, ali odrasli su postajali sve sumnjičaviji.
Jednog dana ravnateljica me pozvala na razgovor.
“Gospođo Hadžić, razumijem vašu situaciju i suosjećam s Lejlom, ali roditelji drugih mališana zabrinuti su zbog Darijeve prisutnosti. Moramo misliti na sigurnost sve djece. Možda bi bilo bolje da više ne dolazi.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Zar smo došli do toga da odbacujemo dobrotu iz straha?
Te večeri Lejla me pitala: “Hoće li Dario opet doći? On me naučio kako reći NE kad me netko zadirkuje.” Nisam imala snage reći joj istinu.
Dario nam se javio porukom: “Draga Lejla i obitelj, hvala što ste mi dopustili biti dio vaše priče. Sjetite se – biti drugačiji nije mana nego dar. Ako ikad zatrebate prijatelja sa smiješnim majicama, znate gdje me možete pronaći.”
Lejla je nacrtala crtež – ona i Dario drže se za ruke ispod duge boja.
Danas Lejla više ne plače prije vrtića. Naučila je reći NE, pronašla nekoliko novih prijatelja i ponosno nosi svoju haljinicu s leptirima. Ali ja još uvijek razmišljam o Dariju i o tome koliko nam malo treba da budemo bolji ljudi – a koliko često biramo strah umjesto hrabrosti.
Pitam vas – što biste vi učinili da ste bili na mom mjestu? Biste li pustili Darija ili poslušali glas većine?