Nikada više nećeš vidjeti svoje unuke: Jedan poziv koji je promijenio sve
“Nikada više nećeš vidjeti svoje unuke!” riječi su koje su mi još uvijek odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka i suznih očiju. Telefon mi je ispao iz ruke, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to običan četvrtak, dan kad sam obično išla po Luku i Saru u vrtić, ali ovaj put nisam ni stigla do vrata. Ivana, moja snaha, nazvala me s nepoznatog broja. Glas joj je bio hladan, odlučan, a iza nje sam čula dječji plač. “Ne pokušavaj nas više tražiti, Jasna. Dosta mi je tvojih laži i uplitanja. Djeca neće više patiti zbog tvojih svađa s Damirom. Ovo je kraj.”
Ostala sam sjediti u tišini, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. Damir, moj sin, bio je na poslu, kao i uvijek. U zadnje vrijeme jedva smo razgovarali. Od kad mu je otac umro prošle godine, sve je nekako krenulo nizbrdo. Ja sam pokušavala biti stup obitelji, ali izgleda da sam samo pogoršala stvari. Ivana me nikada nije voljela – to sam znala – ali nisam očekivala da će otići tako daleko.
Sjećanja su navirala: prvi put kad sam držala Luku u naručju, Sarin smijeh dok smo zajedno pekli kolače, njihovi crteži na mom frižideru… Sve to sada je izgledalo kao život neke druge žene. Što sam to učinila da me vlastita snaha toliko mrzi? Jesam li bila previše stroga? Previše uključena? Ili sam jednostavno željela najbolje za svoju obitelj?
Te noći nisam spavala. Damir se vratio kasno, umoran i šutljiv. “Gdje su Ivana i djeca?” pitala sam ga drhtavim glasom. Pogledao me kao da sam mu najveći neprijatelj. “Otišli su kod njezinih roditelja u Mostar. Kaže da joj treba vremena. I da ti se ne javljaš više.”
“Damire, pa to su i moja djeca! Kako možeš tako?”
“Mama, dosta mi je svega! Stalno si se miješala u naš brak, stalno si Ivani prigovarala! Nikad nisi bila zadovoljna! Sad pusti da riješimo stvari sami.”
Zatvorio se u sobu i ostavio me samu s vlastitim mislima. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Dani su prolazili sporo, svaki bez njih bio je kao vječnost. Susjede su me izbjegavale – svi su znali što se dogodilo, ali nitko nije imao hrabrosti ništa reći.
Jednog jutra stigla mi je poruka od Ivane: “Ne dolazi više na vrata. Djeca te ne žele vidjeti.” Nisam joj vjerovala – znala sam da Luka i Sara mene vole – ali nisam imala snage boriti se protiv njezine odluke. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku sitnicu koju sam rekla ili napravila. Sjetila sam se prošlog Božića kad sam Ivani prigovorila što nije dovoljno posolila sarme; kako me pogledala s gađenjem dok sam pokušavala pomoći oko djece; kako sam Damirovim prijateljima pričala da ona nije dovoljno dobra za njega.
Možda sam stvarno bila previše oštra. Možda sam zaboravila da i ona ima osjećaje, da nije lako biti mlada majka u tuđoj kući, pod budnim okom svekrve koja stalno traži greške.
Jedne večeri nazvala me sestra Ana iz Zagreba: “Jasna, moraš nešto poduzeti! Ne možeš samo sjediti i čekati! Idi do Mostara, razgovaraj s Ivanom!”
“Neće me ni pogledati…”
“Moraš pokušati! Ako ne zbog sebe, onda zbog djece!”
Tjedan dana kasnije skupila sam hrabrost i sjela na autobus za Mostar. Srce mi je lupalo cijelim putem. Kad sam stigla pred kuću Ivaninih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka, Fadila.
“Jasna… nisi trebala dolaziti.” Pogled joj je bio hladan, ali nije zatvorila vrata.
“Samo želim vidjeti djecu… Molim vas.”
Fadila je uzdahnula i pustila me unutra. U dnevnoj sobi sjedila je Ivana s Lukom u krilu i Sarom koja je slagala puzzle na podu.
“Što radiš ovdje?” upitala me Ivana bez trunke emocija.
“Došla sam moliti za oprost… Znam da sam pogriješila. Znam da nisam bila najbolja svekrva ni majka… Ali djeca nisu kriva za naše nesuglasice. Molim te, pusti me da ih vidim.” Glas mi je drhtao dok sam govorila.
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda rekla: “Luka, Saro, idite u svoju sobu.” Djeca su me pogledala tužno i otišla bez riječi.
“Znaš li koliko si puta povrijedila mene i Damira? Znaš li koliko puta sam plakala zbog tvojih riječi? Nikad nisi priznala da si pogriješila! Uvijek si morala biti u pravu!”
Nisam imala što reći – sve što je rekla bilo je istina.
“Ivana… žao mi je. Ne tražim da mi odmah oprostiš, ali molim te… nemoj mi uzeti unuke. Oni su jedino što imam od Damira… od života koji mi je ostao nakon što mi je muž umro…”
Vidjela sam kako joj oči zasuzuju, ali ostala je čvrsta.
“Vidjet ćemo… Ali moraš naučiti pustiti nas da živimo svoj život bez tvojih uvjeta i očekivanja. Ako želiš biti dio njihovog života, moraš se promijeniti.” Kimnula sam glavom kroz suze.
Vratila sam se kući praznih ruku, ali s malom iskrom nade u srcu. Počela sam odlaziti na razgovore kod psihologinje Mirele u Dom zdravlja – prvi put u životu priznala sam sebi da trebam pomoć. Pisala sam pisma Luki i Sari koje im možda nikada neću moći dati.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam ponovno dobila priliku vidjeti ih – kratko, na dječjem rođendanu u parku pod budnim okom Ivane i njezine majke. Luka mi je potrčao u zagrljaj, a Sara mi je šapnula: “Bako, nedostaješ nam.” Tada sam znala da još ima nade.
Danas još uvijek živim s boli i grižnjom savjesti zbog svega što se dogodilo. Naučila sam šutjeti kad bih prije vikala; naučila sam slušati kad bih prije sudila. I dalje sanjam o danu kad ćemo svi ponovno sjesti za isti stol – kao prava obitelj.
Ponekad se pitam: Koliko nas vlastiti ponos može koštati? Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si povrijedio one koje najviše voliš?