Kad mi kćeri izmiču: Priča o razvodu i borbi za očinstvo
“Ne možeš ih voditi ovaj vikend, Dario. Imaju rođendan kod prijateljice i Ana je već obećala da će ih povesti.” Glas moje bivše punice, gospođe Mire, bio je hladan i odlučan. Držao sam mobitel u ruci, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Ali dogovorili smo se… To je moj vikend,” pokušao sam ostati smiren, ali glas mi je zadrhtao. S druge strane tišina, pa šapat: “Znaš da je Ana rekla svoje. Tako je najbolje za djevojčice.”
Spustio sam mobitel na stol i naslonio glavu na ruke. U stanu je bilo tiho, pretiho. Prije samo godinu dana, Lucija bi trčala po hodniku, a Lejla bi me vukla za ruku da joj pročitam još jednu priču prije spavanja. Sada, svaki put kad dođem po njih, osjećam se kao gost u vlastitom životu.
Ana i ja smo bili zajedno petnaest godina. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, ona iz Osijeka, ja iz Zadra. Voljeli smo se iskreno, ili sam barem tako mislio. Prvih nekoliko godina bili smo nerazdvojni – putovanja na Plitvice, ljetovanja na Braču, zimske večeri uz vino i smijeh. Kad su stigle Lucija i Lejla, činilo se da ništa ne može poći po zlu.
Ali onda su došle svakodnevne brige – krediti, posao, umor. Ana je radila u školi, ja u građevinskoj firmi. Sve češće smo šutjeli za stolom. Počeli smo se udaljavati, a ja sam to primijetio prekasno. Kad mi je jednog dana rekla: “Dario, ne mogu više ovako,” nisam znao što reći. Samo sam šutio.
Razvod je bio brz, barem na papiru. Sudac u Splitu pročitao je presudu kao da čita vremensku prognozu: “Djeca ostaju s majkom, otac ima pravo viđanja svaki drugi vikend i srijedom popodne.” Nisam ni stigao pitati što ako poželim više vremena s njima.
Prvi vikendi bili su čudni. Djevojčice su bile zbunjene, šutljive. Lucija me pitala: “Tata, zašto više ne spavaš kod nas?” Nisam imao odgovor koji bi joj mogao objasniti svu složenost odraslih problema. Lejla je plakala svaku večer kad bi ih vraćao Ani.
S vremenom su se navikle na novi raspored. Ali ja nisam. Svaki put kad bih ih vratio Ani, osjećao sam se kao da gubim dio sebe. Počeo sam primjećivati sitnice – Lucija više ne dijeli sa mnom tajne iz škole, Lejla me zove samo kad treba nešto pitati za zadaću. Ana je sve češće mijenjala termine viđanja zbog “važnih obaveza” ili “rođendana”.
Jedne srijede došao sam po njih pred školu. Lucija je stajala s grupom prijateljica i kad me ugledala, samo je kratko mahla. Lejla je potrčala prema meni, ali onda zastala kad je vidjela Anu kako razgovara s učiteljicom. Osjetio sam pogled drugih roditelja – neki sažaljivi, neki osuđujući.
“Tata, možemo li danas kod mame? Trebamo učiti za test iz matematike,” rekla je Lucija tiho dok smo sjedili u autu.
“Ali dogovorili smo se da danas idemo na sladoled i u kino…” pokušao sam zvučati veselo.
“Možda drugi put,” odgovorila je i zagledala se kroz prozor.
Te večeri nazvao sam Anu.
“Ana, molim te… Osjećam da mi cure izmiču. Ne želim biti samo tata za vikend. Zar ne možemo drugačije?”
S druge strane tišina pa uzdah: “Dario, one su dobro. Imaju svoj ritam. Nemoj im komplicirati život više nego što već jest.”
Nisam znao što reći. Zatvorio sam oči i pokušao zamisliti kako bi bilo da ih mogu vidjeti svaki dan kao prije.
Počeo sam tražiti savjet – razgovarao sam s prijateljem Ivanom koji je prošao isto. “Dario, moraš biti uporan. Sudovi rijetko daju očevima više vremena, ali ako pokažeš da si uključen i da ti je stalo… Možda imaš šanse.” Ali znao sam koliko je sustav spor i hladan.
Moja majka, baka Ruža, stalno mi govori: “Sinko, bori se za svoje cure! Ne daj da te izbrišu iz njihovih života!” Ali kako? Svaki pokušaj dogovora s Anom završava svađom ili šutnjom.
Jedne večeri dok sam slagao Lucijinu staru bilježnicu pronašao sam crtež – nas troje na plaži, svi nasmijani. Na poleđini piše: “Tata, volim te najviše na svijetu.” Suze su mi same krenule niz lice.
Odlučio sam otići kod odvjetnice Mirele u Splitu.
“Gospodine Dario,” rekla mi je ozbiljno nakon što sam joj ispričao sve detalje, “morate znati da sudovi još uvijek često favoriziraju majke kad su djeca mala. Ali ako dokažete da ste uvijek bili uključen otac i da djeca žele više vremena s vama… Imate šanse za proširenje viđanja ili čak zajedničko skrbništvo.”
Počeo sam skupljati dokaze – fotografije s izleta, poruke koje mi šalju djevojčice, potvrde iz škole o mojim dolascima na roditeljske sastanke. Svaki papir bio mi je poput oružja u borbi za ono što mi najviše znači.
Ali najteže su bile noći kad bih ležao budan i razmišljao: Što ako jednog dana Lucija i Lejla odluče da im više nisam potreban? Što ako ih Ana okrene protiv mene? U Hrvatskoj i Bosni mnogi očevi prolaze isto – sustav te gura na marginu, a društvo te gleda kao da si manje vrijedan roditelj.
Jednog dana Lejla mi je tiho šapnula dok smo šetali Marjanom: “Tata, voljela bih da te viđam češće… Ali mama kaže da to nije moguće.” Zagrlio sam je čvrsto i obećao sebi da neću odustati.
Sada čekam sudsku odluku. Svaki dan brojim sate do sljedećeg susreta s djevojčicama. Ponekad se pitam – jesam li mogao biti bolji muž? Jesam li mogao spasiti brak zbog njih? Ali znam jedno: neću prestati biti njihov tata.
Možda će netko reći da pretjerujem ili da tražim nemoguće. Ali pitam vas – zar nije pravo svakog djeteta imati oba roditelja uz sebe? I zar nije pravo svakog oca boriti se za svoju djecu?