Prekasna odluka: Kad sam mamu doveo kući, sve se promijenilo

“Zašto baš ja, mama? Zašto uvijek ja?” – izletjelo mi je iz usta dok sam stajao u hodniku, držeći njenu staru, izlizanu torbu. Ankica me pogledala onim pogledom koji je uvijek govorio više od riječi. “Zato što si ti moj sin, Ivane. I zato što nemam nikog drugog.”

Sve je počelo onog hladnog februarskog jutra kad je tata umro. Svi smo bili u šoku, ali mama najviše. Gledala je kroz prozor kao da čeka da se on vrati iz prodavnice, a ne iz groba. Moja sestra Marija je odmah rekla: “Ne mogu ja, znaš da imam troje djece i posao!” Brat Dario je samo slegnuo ramenima: “Znaš da sam u Njemačkoj, ne mogu je dovesti tamo.” Tako je sve palo na mene.

Moja supruga Sanja nije bila oduševljena. “Ivan, znaš da radim dvije smjene. Kako ćemo to izdržati?” Pokušao sam joj objasniti: “Sanja, to je moja mama. Ne mogu je ostaviti samu.” Djeca su bila zbunjena. Luka je pitao: “Hoće li baka stalno biti tu? Hoće li spavati u mojoj sobi?” Mala Ela je samo šutjela i gledala me velikim očima.

Prvih dana sve je bilo novo i teško. Mama je stalno plakala, pričala s tatinim fotografijama, zaboravljala gdje je ostavila naočale ili šalicu kave. Sanja je pokušavala biti ljubazna, ali često bi joj glas zadrhtao od nervoze. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, mama je tiho rekla: “Nije ovo tvoj dom, Ankice. Samo si gost.” Pogledao sam Sanju – lice joj je bilo crveno od srama i bijesa.

Počeli su problemi. Mama nije htjela jesti ono što Sanja kuha. “Tvoja sarma nema okus kao moja!” ili “Zašto kupuješ ovu kavu, znaš da pijem samo Franck!” Djeca su se žalila da im smeta što baka stalno gasi televizor jer joj smeta buka. Jedne noći sam čuo kako Luka šapće sestri: “Kad će baka otići kući?”

Sanja i ja smo se sve češće svađali. “Ti si uvijek na njenoj strani! Nikad ne braniš mene!” vikala bi Sanja. Ja bih šutio, osjećajući se kao između dvije vatre. Mama bi me gledala s tugom: “Zar sam ti teret, sine? Ako jesam, reci mi odmah…”

Jednog dana sam došao kući ranije i zatekao mamu kako sjedi sama u mraku. Plakala je tiho, držeći tatinu sliku. Sjeo sam pored nje i pitao: “Mama, jesi li dobro?” Pogledala me i rekla: “Nikad više neću biti dobro. Sve što imam ste vi… a osjećam se kao da svima smetam.” Te riječi su mi slomile srce.

Pokušao sam razgovarati s Marijom i Dariom. Marija je rekla: “Ivan, znaš da ne mogu. Djeca su mi mala, muž stalno na putu.” Dario se javio preko videopoziva iz Stuttgarta: “Brate, znaš da radim po cijele dane. Ne mogu ni sebe organizirati, a kamoli mamu dovesti ovdje.” Osjetio sam bijes i razočaranje – zašto uvijek ja?

Jedne večeri, nakon još jedne svađe sa Sanjom, izašao sam na balkon i zapalio cigaretu koju nisam pušio godinama. Gledao sam u mrak i pitao se gdje sam pogriješio. Jesam li trebao reći ne? Jesam li trebao pustiti mamu da ostane sama?

Sanja je počela sve češće spavati kod svoje majke. Djeca su bila nervozna, ocjene su im pale. Mama se povukla u sebe – više nije ni pokušavala razgovarati s nama. Počela je slabiti, gubiti apetit. Jednog jutra sam je našao kako sjedi na krevetu i gleda kroz prozor bezizražajnog lica.

Odveo sam je kod doktora. Liječnik mi je rekao: “Gospodine Petrović, vaša majka pati od depresije. Treba joj podrška, ali i stručna pomoć.” Osjećao sam se bespomoćno – nisam mogao biti sve što joj treba, a nisam htio izgubiti ni porodicu.

Pokušao sam organizirati pomoć – socijalna radnica dolazila je jednom tjedno, ali mama nije htjela razgovarati s njom. Marija je došla jednom u dva mjeseca na kavu i brzo otišla jer “mora pokupiti djecu iz škole”.

Jednog dana mama je nestala iz stana. Pronašli smo je u parku na klupi – sjedila je sama i gledala djecu kako se igraju. Kad sam sjeo pored nje, rekla mi je: “Samo sam htjela još jednom osjetiti sunce na licu bez da nekome smetam.” Te riječi su me proganjale danima.

Sanja mi je postavila ultimatum: “Ili ona ili ja! Ne mogu više ovako!” Bio sam slomljen – nisam mogao birati između žene koju volim i majke koja me rodila.

Nakon dugih razgovora sa psihologom i porodicom, odlučili smo pronaći dom za starije gdje bi mama imala društvo i stručnu njegu. Kad sam joj to rekao, samo me pogledala i tiho rekla: “Znam da si dao sve od sebe, sine. Oprosti što sam ti bila teret.” Plakao sam kao dijete.

Danas često idem kod nje u dom. Ponekad mi kaže: “Ovdje barem nikome ne smetam.” A ja se pitam – jesmo li kao društvo toliko zakazali da nam roditelji postaju teret? Jesmo li zaboravili što znači biti obitelj?

Možda nisam donio pravu odluku, ali znam da sam pokušao sve što sam mogao. A vi? Biste li vi mogli birati između svoje majke i vlastite porodice?