Zašto mi Ela zamjera što joj ne mogu dati više?
“Znaš, mama, nije fer. Njihovi mi uvijek nešto daju, a ti nikad ništa!” Elin glas je odjeknuo kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam nasred kuhinje, držeći šalicu čaja koja se lagano tresla u mojoj ruci. Srce mi je lupalo, a u grlu mi je rasla knedla.
“Ela, znaš da sam na mirovini. Nije da ne želim…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula.
“Uvijek isto! Samo izgovori! Pa kako oni mogu, a ti ne možeš? Zar ti nije stalo do mene?”
Nisam znala što reći. Gledala sam svoju kćer, odraslu ženu s vlastitom obitelji, ali u tom trenutku bila je opet ona mala djevojčica koja me gledala s razočaranjem jer joj nisam mogla kupiti lutku koju je željela. Samo što sada nije bila lutka, nego novac za ratu kredita, za dječje tenisice, za nešto što joj je trebalo — ili barem što je mislila da joj treba.
Ela živi s mužem i dvoje djece u Sarajevu. Njezin muž, Adnan, ima solidan posao u banci, a njegovi roditelji su još uvijek zaposleni i pomažu im kad god zatreba. Ja sam u Zagrebu, sama otkako je tvoj otac umro prije sedam godina. Moja mirovina jedva pokriva režije i lijekove. Ponekad si priuštim kavu s prijateljicama iz kvarta, ali svaki put osjećam grižnju savjesti zbog tih deset kuna.
“Ela, ne možeš uspoređivati mene i Adnanove roditelje. Oni još rade…”
“Ali ti si moja mama! Zar ti nije stalo da nam bude lakše? Znaš li koliko me boli kad vidim kako oni pomažu, a ti samo šutiš?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela plakati pred njom. Zagrizla sam usnicu i okrenula se prema prozoru. Vanjski svijet bio je siv, kiša je lagano padala po staklu.
Sjetila sam se dana kad sam radila dva posla da bih njoj mogla platiti fakultet. Sjetila sam se kako sam štedjela na sebi da bi ona imala za ekskurziju u osmom razredu. Sjetila sam se kako sam joj svaki put kad bi došla kući iz Sarajeva spremala njezina omiljena jela i gurala joj u torbu domaće kolače i zimnicu.
Ali to sada nije bilo dovoljno.
“Ela, znaš li koliko mi je teško kad to govoriš? Znaš li da bih ti dala sve što imam da mogu?”
Nije ništa rekla. Samo je uzela torbu i otišla bez pozdrava. Vrata su zalupila za njom.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije — Ela na maturi, Ela s osmijehom dok puše rođendanske svjećice, Ela u vjenčanici. Gdje smo se izgubile? Kada je ljubav postala manje važna od novca?
Sljedećih dana nije se javljala. Nisam imala snage ni volje zvati je. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi: “Samo izgovori! Zar ti nije stalo do mene?”
U trgovini sam srela susjedu Milicu. “Što si tako potištena, Jasna?” pitala me dok smo čekale red na blagajni.
“Ma ništa… Znaš kako je s djecom danas. Sve im je malo,” pokušala sam se nasmijati.
Milica je klimnula glavom. “Moj Ivan isto stalno traži. A ja… jedva preživljavam s ovom penzijom. Djeca misle da novac raste na drvetu.”
Osjetila sam olakšanje što nisam sama u ovoj boli. Ali to nije riješilo moj problem s Elom.
Nakon tjedan dana Ela mi je poslala poruku: “Mama, možemo razgovarati?”
Sjele smo u mali kafić blizu mog stana. Bila je nervozna, igrala se žlicom za kavu.
“Znam da sam bila gruba,” rekla je tiho. “Ali znaš… Adnanovi roditelji stalno nešto kupuju djeci, meni… Osjećam se manje vrijednom kad vidim koliko oni mogu pomoći, a ti ne možeš. Kao da ja nisam dovoljno dobra za tebe ili kao da ti nisi dovoljno dobra za mene… Ne znam više ni sama.”
Pogledala sam je i prvi put vidjela njezinu nesigurnost, njezin strah da nije dovoljno dobra majka svojoj djeci jer nema ono što imaju drugi.
“Ela, ljubavi… Sve što imam tvoje je. Ali nemam više kao prije. Imam samo sebe i ono malo što mi ostane kad platim račune. Ali imam tebe i tvoju djecu — to mi je sve na svijetu.” Suze su mi klizile niz lice.
Ela me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
“Oprosti, mama. Nisam htjela biti takva… Samo mi je nekad teško kad vidim kako drugi imaju više. Zaboravim koliko si ti dala za mene dok sam bila mala.”
Zagrlile smo se dugo, obje plačući.
Danas znam da novac nikada neće biti mjera ljubavi između mene i moje kćeri. Ali znam i to koliko boli kada te tvoje dijete ne razumije — kada ne vidi tvoju borbu i tvoju žrtvu.
Pitam se: Koliko nas majki šuti o svojoj boli dok nas djeca uspoređuju s drugima? I hoće li ikada shvatiti koliko ih volimo — čak i kad nemamo ništa osim srca koje im uvijek ostaje otvoreno?