Između Sjaja i Suza: Obitelj na Raskršću
“Zar je stvarno važnije to auto od naše Lejle?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala u Nermina, mog supruga, koji je sjedio za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave kao da će mu ona dati odgovore koje ja nisam mogla pronaći. Vanja, naša kćerkica, sjedila je na podu dnevne sobe, slagala kockice i povremeno bacala pogled prema vratima, nadajući se da će se baka i djed ipak pojaviti.
“Ajde, Amra, nemoj opet. Znaš kakvi su moji roditelji. Oni su uvijek takvi bili,” Nermin je uzdahnuo, ali nije me ni pogledao.
“Ali Vanja ih čeka! Obećali su joj da će danas doći, voditi je u park. A sad šalju poruku da ne mogu jer… jer peru auto? Novi Volvo?” Nisam mogla vjerovati. U meni se miješala ljutnja, tuga i nemoć.
Nermin je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije htio priznati. Njegovi roditelji, Jasmina i Dragan, uvijek su bili opsjednuti stvarima. Kad su prošli mjesec kupili novi auto, cijela obitelj je morala doći gledati ga, diviti se sjaju karoserije i mirisu kože. Vanja je tada pokušala privući pažnju bake pokazujući joj crtež koji je nacrtala za nju, ali Jasmina je samo kratko pogledala i vratila se pričanju o automatskom parkiranju.
“Možda su umorni, možda im stvarno nije do izlaska,” pokušao je Nermin opravdati situaciju.
“Nermin, molim te. Koliko puta ćemo još opravdavati njihovo ponašanje? Sjećaš se prošlog Božića? Poklonili su Vanji igračku iz Lidla, a sebi su kupili sat od pet tisuća kuna. I onda su cijelu večer pričali o satu!”
Nermin je šutio. Osjetila sam kako se zid između nas diže svaki put kad spomenem njegove roditelje. Ali nisam mogla više šutjeti. Vanja je bila povrijeđena, a ja sam bila nemoćna.
Te večeri, dok sam spremala Vanju na spavanje, tiho mi je šapnula: “Mama, zašto baka i djed više ne vole mene?” Srce mi se slomilo. Zagrlila sam je čvrsto i obećala joj da nije do nje.
Sljedećih dana napetost u kući samo je rasla. Nermin je postajao sve povučeniji, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama. Pokušavala sam razgovarati s Jasminom, ali svaki put bi razgovor završio na tome kako “današnja djeca ništa ne cijene” ili kako “oni nisu dužni nikome ništa”.
Jedne subote odlučila sam otići kod njih sama. Vanja je ostala s Nerminom. Jasmina me dočekala s osmijehom koji nije dosezao do očiju.
“Amra, draga, što te dovodi?”
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno. “Vanja vas treba. Obećali ste joj da ćete provesti vrijeme s njom, a vi… vi ste izabrali auto.”
Jasmina je odmah podigla obrve: “Amra, ne dramatiziraj. Djeca brzo zaborave. A znaš i sama koliko smo radili za taj auto. To je naš ponos!”
“Ali zar vam nije važnije vaše unuče od lima na četiri kotača?” glas mi je bio tih ali odlučan.
Dragan se pojavio iza nje s krpom u ruci: “Amra, ne miješaj se u naše odluke. Mi znamo što radimo. Vanja će imati sve što joj treba kad odraste. Sad neka nauči da ne može uvijek biti po njenom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima.
“Ona ne traži igračke ni novac. Traži vas! Vašu pažnju!”
Jasmina je odmahivala glavom: “Ti si preosjetljiva. Danas svi nešto traže od nas starih…”
Vratila sam se kući slomljena. Nermin me dočekao na vratima.
“I?” pitao je tiho.
“Ništa… Ništa se neće promijeniti,” odgovorila sam kroz suze.
Tjedni su prolazili, Vanja je sve manje spominjala baku i djeda. Počela se povlačiti u sebe, crtati tužne slike obitelji gdje ona stoji sa strane dok svi gledaju u auto.
Jedne večeri Nermin je sjeo kraj mene na kauč.
“Možda bismo trebali otići negdje za vikend, samo nas troje,” predložio je.
Pogledala sam ga: “A tvoji roditelji? Hoćeš li im reći kako se osjećamo?”
Nermin je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam mogu li… Oni su takvi cijeli život. Bojim se da ću ih izgubiti ako im kažem istinu.”
Osjetila sam kako me bijes preplavljuje: “A što ako izgubiš nas? Ako Vanja odraste misleći da nije vrijedna ničije pažnje? Ako ja više ne mogu podnijeti ovu prazninu među nama?”
Te riječi su visile u zraku kao prijetnja i molba istovremeno.
Sljedeće jutro Vanja mi je donijela crtež: ona, Nermin i ja držimo se za ruke ispred stare Škode koju smo vozili prije nego što su njegovi roditelji kupili Volvo.
“Mama, možemo li opet imati ovakvu obitelj? Gdje smo svi zajedno?”
Nisam znala što reći.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi obiteljska ljubav u svijetu gdje sjaj automobila zasljepljuje srca? Je li moguće pronaći ravnotežu između materijalnog i onog što nas čini ljudima? Što biste vi učinili na mom mjestu?