Moja kći me se srami jer joj ne mogu pomoći financijski
“Mama, ne možeš ti to razumjeti. Nije isto kad netko ima roditelje koji mogu pomoći sa svime!” Lana je viknula kroz suze, a ja sam samo stajala nasred njene nove kuhinje, držeći u ruci poklon – ručno izvezene kuhinjske krpe koje sam radila tjednima. Njen muž, Ivan, sjedio je za stolom i gledao u mobitel, kao da ga se cijela scena ne tiče. Njegova majka, gospođa Vesna, već je ranije tog dana donijela novi blender i punu vreću skupih namirnica iz Zagreba. Ja sam došla s autobusom iz Bibinja, s krpama i domaćim džemom.
“Lana, ja… Znaš da bih ti dala sve da mogu. Ali znaš kakva je moja mirovina. Jedva pokrijem režije i lijekove,” pokušala sam tiho, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Nije stvar u tome, mama. Samo… Ivanovi roditelji uvijek uskoče kad treba. Kad nam je auto stao, oni su platili popravak. Kad smo kupovali stan, oni su dali predujam. Ja… osjećam se kao da sam manje vrijedna pred njima kad ti dođeš s… ovim stvarima.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Cijeli život sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi, svaki dan putovala biciklom po buri i kiši. Moj pokojni muž Ante i ja godinama smo pokušavali dobiti dijete. Kad sam napokon ostala trudna s 42 godine, Lana nam je bila čudo. Sve što smo imali dali smo za nju – privatne sate engleskog, ljetovanja na Jadranu kad su drugi išli u inozemstvo, novu gitaru kad je poželjela svirati. Nikad nije bilo viška, ali nikad nije ni falilo ljubavi.
Sad stojim pred njom, odraslom ženom, majkom dvoje djece, i osjećam se kao da sam propala na najvažnijem ispitu života.
“Mama, ne želim da se ljutiš. Samo… znaš kako ljudi gledaju. Ivanova mama stalno priča kako su oni sve sami stekli, kako pomažu djeci jer mogu. A ja… ne mogu ni djeci kupiti novu zimsku jaknu bez da pitam tebe ili njih za pomoć!” Lana je brisala suze rukavom.
“Ali nikad nisi pitala mene za novac, Lano,” šapnula sam. “Uvijek si govorila da ti ništa ne treba.”
“Zato što znam da nemaš!” odbrusila je.
Ivan je tada ustao i tiho rekao: “Lana, pusti mamu na miru. Nije ona kriva što moji imaju više.” Ali Lana ga nije ni pogledala.
Sjećam se dana kad sam prvi put dovela Lanu iz rodilišta. Ante je plakao od sreće. Oboje smo znali da ćemo morati štedjeti na svemu – na sebi, na hrani, na sitnicama – samo da njoj ništa ne fali. Kad je Ante umro od moždanog udara prije deset godina, ostala sam sama s Lanom koja je tada imala 18 godina i tek upisala fakultet u Zagrebu.
Prodala sam zlatni lančić koji mi je majka ostavila da joj platim prvu godinu doma. Radila sam dodatno instrukcije djeci iz susjedstva. Nikad nisam žalila ni kune koju sam dala za nju.
A sad me gleda kao teret.
“Mama, znaš li kako je kad svi oko tebe pričaju o putovanjima u Dubai ili o novim autima? Kad Ivanovi roditelji dođu kod nas, donesu pola trgovine. A ti… ti doneseš džem i krpe. Znam da si ih sama radila, ali… to nije isto!”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Znaš li ti kako je kad cijeli život daješ sve što imaš, a na kraju nisi dovoljna?”
Lana je šutjela.
Te večeri vratila sam se u svoj mali stan u Bibinju. Sjedila sam za stolom i gledala slike iz Laninog djetinjstva – ona u prvom razredu s pletenicama; ona na biciklu koji smo kupili na rate; ona i Ante na plaži u Pakoštanima.
Telefon je zazvonio kasno navečer. Bila je to moja sestra Marija iz Splita.
“Jesi dobro? Lana mi je nešto pisala…”
“Nisam,” priznala sam kroz suze. “Moja kći me se srami jer joj ne mogu dati novac kao Ivanovi roditelji. Kaže da joj je neugodno pred njima zbog mene.”
Marija je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znaš ti dobro koliko vrijediš. Ali djeca danas… sve im je mjerilo novac. Ne shvaćaju što znači imati majku koja te voli više od svega na svijetu.”
Sljedećih dana nisam spavala. U školi me bivše kolegice pitaju za Lanu i unuke, a ja lažem da je sve u redu. U trgovini me susjedi gledaju sažaljivo jer znaju da živim sama i da mi penzija jedva pokriva troškove.
Jednog jutra Lana me nazvala.
“Mama… oprosti za ono prošli put. Nisam trebala tako reći. Samo… teško mi je kad vidim koliko drugi imaju, a ja stalno moram paziti na svaku kunu.”
“Lano, ja bih ti dala i zadnju kunu da imam. Ali nemam više što dati osim sebe.”
S druge strane čula sam tihi jecaj.
“Znam… Znam, mama. Samo mi je nekad teško priznati drugima da nemamo kao oni.”
“Ali imamo jedno drugo,” rekla sam tiho.
Nakon tog razgovora ništa nije bilo isto. Lana me rjeđe zvala; Ivanovi roditelji su sve češće dolazili kod njih; unuci su me počeli zvati samo kad im nešto treba za školu.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam otišla raditi vani kad sam mogla? Jesam li trebala biti stroža prema Lani? Ili možda… možda ljubav nije dovoljna u ovom svijetu gdje se sve mjeri novcem?
Što vi mislite – vrijedi li majčina ljubav više od novca? Ili smo svi postali taoci materijalnog svijeta?