Između ljubavi i odgovornosti: Kad sin želi prebrzo odrasti
“Ne mogu vjerovati da ovo stvarno govoriš, Adnane!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala nasred naše male kuhinje. “Mama, ja nju volim! I ona mene voli! Šta je tu toliko teško za shvatiti?” odgovorio je moj sin, gledajući me onim tvrdoglavim pogledom koji je naslijedio od svog oca.
Bila je subota navečer, a kroz prozor su dopirali zvuci tramvaja i miris kiše. Moj mlađi sin, Tarik, sjedio je u svojoj sobi, slušao muziku i pokušavao se praviti da ne čuje našu svađu. Ali zidovi ovog stana su tanki, i svaka riječ odzvanja kao udarac.
Adnan ima tek dvadeset godina. Prije nekoliko mjeseci upoznao je Selmu na fakultetu. Od tada je sve bilo vrtlog emocija, poruka, kasnih izlazaka i šaputanja. Nisam imala ništa protiv Selme, draga je djevojka, ali kad mi je Adnan rekao da želi da je oženi i dovede da živi s nama, osjećala sam se kao da mi je neko izbio tlo pod nogama.
“Adnane, sine, znaš li ti koliko nas je ovdje? Dvije sobe, tri kreveta, i jedva sastavljamo kraj s krajem! Kako misliš da još jedna osoba može stati u ovaj stan?”
On je slegnuo ramenima, kao da je to najmanji problem na svijetu. “Snaći ćemo se, mama. Nije sve u novcu. Ljubav je najvažnija.”
Sjetila sam se svojih dvadesetih, kad sam i ja mislila da je ljubav dovoljna. Kad sam vjerovala da će moj muž, Emir, uvijek biti tu. Ali život je imao druge planove. On je otišao, a ja sam ostala s dva mala dječaka, bez stalnog posla i bez sigurnosti. Moji roditelji, Dževad i Fikreta, pomažu koliko mogu, ali i oni žive od penzije u Zenici. Svaki mjesec brojim marke, razmišljam hoće li biti dovoljno za režije, za Tarikove knjige, za Adnanove autobuske karte.
“Mama, ne možeš me zaustaviti. Selma i ja smo ozbiljni. Ako ne može kod tebe, iznajmićemo nešto.” Njegove riječi su me presjekle. Znam da nema novca za to. Radi povremeno u kafiću, a Selma još studira. Znam da bi završili na ulici, ili bi se vratili, slomljeni i ogorčeni.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon, slušala kišu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za svoju djecu. Sjetila sam se kako sam Adnana nosila na leđima do vrtića kad je bio snijeg do koljena, kako sam Tariku pravila kolače za rođendan od brašna i vode jer za više nije bilo. I sad, kad sam mislila da će mi biti lakše, život mi je bacio novi izazov.
Sljedećeg dana otišla sam kod roditelja. Mama je kuhala grah, a tata je sjedio za stolom i čitao novine. “Mirela, pusti ga. Nek’ proba. Svi smo mi griješili, pa smo preživjeli,” rekao je tata, ne dižući pogled s novina. “Ali, babo, nije to isto. Danas je sve skuplje, nema posla, nema sigurnosti. Ne mogu ga pustiti da se zaleti u propast.”
Mama je uzdahnula. “Znaš, kad si ti došla trudna i rekla da se udaješ za Emira, ja sam isto bila protiv. Ali nisam te mogla zaustaviti. Djeca moraju sama naučiti.”
Vratila sam se kući još zbunjenija. Adnan me dočekao u hodniku. “Mama, Selma dolazi sutra da te upozna. Molim te, budi ljubazna.”
Sutradan, Selma je došla s buketom cvijeća i osmijehom koji je pokušavao sakriti nervozu. Sjeli smo za stol, pili kafu iz različitih šolja jer nemam komplet. “Gospođo Mirela, znam da mislite da smo premladi, ali Adnan i ja smo ozbiljni. Spremna sam raditi bilo šta, samo da budemo zajedno.”
Gledala sam tu djevojku i vidjela sebe prije dvadeset godina. Toliko nade, toliko naivnosti. “Selma, nije stvar u vama. Stvar je u životu. Nije lako dijeliti jedan ormar, jedan frižider, jedan san.”
Adnan je prekinuo tišinu. “Mama, ako ti ne daš, mi ćemo otići.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Znam da bi otišli, ali znam i da bi se vratili kad naiđu na prvu prepreku. Nisam htjela da ih život slomi kao što je mene slomio. Ali nisam ih mogla ni držati pod staklenim zvonom.
Te večeri, dok su svi spavali, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu, iako sam prestala prije pet godina. Gledala sam svjetla Sarajeva i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše štitila svoju djecu? Jesam li ih naučila da je ljubav dovoljna, ili da je život borba?
Narednih dana, atmosfera u stanu bila je napeta. Tarik je šutio, povukao se u sebe. Jedne večeri mi je tiho rekao: “Mama, ja ne želim da ode. Ali ne želim ni da se svađate.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam imala odgovore. Samo sam ga zagrlila i šaptala: “Sve će biti dobro, sine. Mora biti.”
Na kraju sam pristala. Rekla sam Adnanu i Selmi da mogu ostati kod nas dok ne završe fakultet i ne nađu posao. Ali pod jednim uslovom: da svi zajedno učestvujemo u troškovima i obavezama. Nije bilo idealno, ali bilo je pošteno.
Još uvijek ne znam jesam li donijela pravu odluku. Svaki dan je nova borba, nova prilika za nesporazume, ali i za ljubav. Možda je to smisao porodice – da zajedno preživimo oluje, čak i kad nam se čini da tonemo.
Ponekad se pitam: Jesam li ih pustila prerano ili sam ih predugo držala uz sebe? Može li ljubav zaista pobijediti sve, ili je to samo priča koju pričamo djeci da lakše zaspu?