Njihov novac, moj život: Ispovijest kćeri koja nikad nije bila dovoljno dobra
“Ne, mama, ne treba mi tvoj novac!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. U dnevnoj sobi, pod kristalnim lusterom, mirisalo je na skupi parfem i svježe cvijeće, ali zrak je bio težak od neizgovorenih riječi. Otac je sjedio za stolom, listajući novine, kao da ga se ništa ne tiče. Majka je stajala ispred mene, ruku prekriženih, pogledom koji je mogao rezati staklo.
“Ne budi smiješna, Ivana. Sve što imaš duguješ nama. Ne možeš sama, znaš to i ti. Zašto uvijek moraš komplicirati?”
Nisam joj odgovorila. U meni je ključala mješavina srama i bijesa. Imala sam 27 godina, završila sam fakultet, radila sam u maloj izdavačkoj kući za plaću koja nije bila ni blizu onome što su moji smatrali ‘pristojnim’. Ali to je bio moj izbor. Moj život. Ipak, svaki put kad bih odbila njihovu pomoć, osjećala sam se kao da im zabijam nož u leđa.
Moji roditelji, Sanja i Željko, uvijek su imali sve. Tata je bio poznati odvjetnik, mama je vodila privatnu kliniku. Odrasla sam u kući s bazenom na Pantovčaku, išla na skijanja u Austriju, ljetovala na Hvaru. Ali, svaka moja petica, svaka medalja, bila je popraćena rečenicom: “To je zato što smo ti omogućili najbolje. Nemoj nas razočarati.”
Sjećam se kad sam im prvi put rekla da želim studirati književnost, a ne pravo ili medicinu. Tata je samo odmahnuo rukom: “To je hobi, ne zanimanje.” Mama je šutjela, ali njezin pogled je govorio sve. Ipak, upisala sam Filozofski fakultet. Prvih mjeseci su mi prijetili da će mi uskratiti džeparac, ali kad su vidjeli da ne odustajem, popustili su. No, nikad mi nisu oprostili.
“Ivana, znaš li koliko smo uložili u tebe? Mogla si biti bilo što, a ti si izabrala… ovo,” rekla bi mama dok bi prstima pokazivala na moje police pune knjiga i rukopisa.
Moja mlađa sestra Petra uvijek je bila njihova zvijezda. Upisala je ekonomiju, udala se za sina tatinog prijatelja, rodila blizance i vratila se u roditeljsku kuću dok joj muž nije završio specijalizaciju. Mama joj je svako jutro kuhala kavu, tata joj je kupio auto. Ja sam bila ona koja “ne zna što hoće od života”.
“Zašto ne možeš biti kao Petra?” pitala me mama dok sam pakirala kofere kad sam odlučila preseliti u mali stan na Trešnjevci. “Ona nas nikad nije iznevjerila.”
“Možda zato što ona nikad nije pokušala biti svoja,” odgovorila sam tiho.
Prvih mjeseci u stanu bilo je teško. Hladne noći, buka s ulice, susjedi koji su se svađali do kasno u noć. Ali prvi put sam osjećala da dišem. Radila sam prekovremeno, pisala recenzije za portale, prevodila tekstove. Novca je bilo taman za režije i hranu, ali osjećala sam ponos kakav nikad prije nisam.
Jedne večeri, dok sam sjedila za starim stolom koji sam našla na Njuškalu, zazvonio je mobitel. Bila je to Petra.
“Ivana, možeš li doći? Mama je pala niz stepenice. Tata je na poslu, a ja ne znam što da radim.”
Bez razmišljanja sam obukla jaknu i potrčala prema roditeljskoj kući. Kad sam stigla, mama je sjedila na kauču, uplakana, s ledom na gležnju. Petra je paničarila.
“Sve će biti u redu, mama,” rekla sam i nježno joj namjestila nogu. U tom trenutku, prvi put nakon dugo vremena, pogledala me s toplinom u očima.
“Hvala ti, Ivana. Znaš… uvijek sam željela da budeš bliže. Da te mogu više razumjeti. Ali ti si uvijek bila… drugačija.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga i nada. Možda sam ipak vrijedila nešto više od onoga što su mi cijeli život govorili.
Nakon tog događaja, odnos s roditeljima se malo popravio, ali stare rane nisu nestale. Svaki put kad bih došla na ručak, tata bi pitao: “Ima li kakvih ozbiljnih ponuda za posao? Znaš, mogao bih ti srediti nešto kod prijatelja u ministarstvu.” Mama bi dodala: “Zar još uvijek nemaš dečka?” Petra bi šutjela i gledala u pod.
Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Lejlom na kavi u Tkalčićevoj, ispričala sam joj sve.
“Znaš, Lejla, ponekad mislim da nikad neću biti dovoljno dobra za njih. Da im dugujem sve, ali da nikad neću moći vratiti ono što oni očekuju.”
Lejla me pogledala i rekla: “Ivana, možda je vrijeme da prestaneš tražiti njihovo odobrenje. Vrijediš i bez toga.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati roman o djevojci koja traži svoje mjesto pod suncem, između očekivanja i vlastitih snova. Pisanje me spasilo. Prvi put sam osjećala da radim nešto za sebe.
Godinu dana kasnije, moj roman je objavljen. Nije bio bestseler, ali dobila sam nekoliko lijepih kritika. Kad sam donijela primjerak roditeljima, tata ga je samo prelistao i rekao: “Lijepo, ali znaš da od toga nećeš živjeti.” Mama je šutjela, ali sam u njezinim očima vidjela ponos koji nije htjela priznati.
Danas živim skromno, ali slobodno. Moji odnosi s roditeljima su i dalje puni nesporazuma i prešutnih zamjerki, ali naučila sam da vrijedim i bez njihovih uvjeta. Ponekad se pitam: Je li obitelj samo krv ili i duša? Možemo li ikada biti dovoljno dobri za one koji nas vole na svoj način?
Što vi mislite – jesmo li dužni živjeti po tuđim pravilima samo zato što su nam dali sve materijalno? Koliko vrijedi sloboda kad je cijena ljubavi tako visoka?