Gladna susjeda koja nikada nije pronašla mir

“Mama, opet je Amra došla gladna. Šta da joj damo?” pitao sam tiho dok sam gledao kroz špijunku na vratima. Bila je zima, a ona je stajala bosa na hladnom betonu, držeći poderanu lutku. Majka je uzdahnula, uzela komad kruha i malo paštete, pa mi šapnula: “Odnijet ćeš joj ti. Ja više ne mogu gledati njene oči.”

I tako sam, s osmijehom koji je skrivao tugu, otvorio vrata i pružio Amri hranu. “Hvala ti, Jasmin,” prošaptala je, a oči su joj bile velike i tamne kao sarajevske noći bez struje. Uvijek je zahvaljivala tiho, kao da se boji da će netko čuti.

Njena majka, Senada, često je dolazila kod nas posuditi malo brašna ili šećera. Nikad nije tražila puno. “Samo da Amra ima za doručak,” govorila bi. Moj otac bi tada samo odmahnuo glavom i promrmljao: “Neka joj muž manje pije, pa bi imali za jesti.”

Ali svi smo znali istinu. Džemal, Amrin otac, bio je čovjek kojeg je rat slomio. Vratio se iz logora s praznim pogledom i rukama koje su drhtale čak i kad nije pio. Ponekad bi vikao na Senadu i Amru, a ponekad bi samo sjedio u mraku i gledao u zid.

Jedne noći, dok sam učio za školu, začuo sam lomljavu iz njihovog stana. Amra je plakala, Senada je pokušavala smiriti Džemala. Srce mi je tuklo kao ludo. Majka me povukla za ruku: “Ne miješaj se! To su njihove stvari.” Ali nisam mogao zaspati cijelu noć.

Sutradan je Amra došla u školu s modricom na ruci. Učiteljica ju je pitala šta se dogodilo, ali ona je samo slegnula ramenima: “Pala sam niz stepenice.” Znao sam da laže. Znao sam da svi lažemo.

Godine su prolazile. Mi smo se preselili u veći stan na Grbavici. Amru sam viđao sve rjeđe. Jednom sam je sreo na pijaci, bila je mršava i pogurena, prodavala je cvijeće s majkom. Džemal je umro od ciroze jetre nekoliko mjeseci ranije. Senada je izgledala još starije nego prije.

“Jasmin, hvala ti što si nam pomagao kad niko drugi nije htio,” rekla mi je tada Amra. Nisam znao šta da kažem. Osjećao sam krivnju jer sam imao više sreće od nje.

Nekoliko godina kasnije čuo sam da se Amra udala za nekog vozača autobusa iz Zenice. Kažu da ima dvoje djece i da se bori kao lavica da im ništa ne fali. Ali kad god prođem pored starog ulaza u kojem smo odrasli, sjetim se njenih gladnih očiju i tihe zahvalnosti.

Ponekad se pitam: jesmo li mogli učiniti više? Je li društvo zakazalo ili smo svi pojedinačno okrenuli glavu? Koliko još djece svake noći zaspi gladno dok mi zatvaramo vrata i srca?