Kad sam ostao sam na moru: Priča o ocu koji je zaboravio što znači obitelj
“Znaš li ti uopće što radiš?” Ana je stajala nasuprot mene, ruke prekrižene, oči crvene od suza i bijesa. U kuhinji je mirisalo na prepečeni kruh i kavu, ali zrak je bio težak, ljepljiv od neizgovorenih riječi. “Samo želim malo mira, Ana. Ne mogu više ovako. Svaki dan posao, djeca, krediti… Treba mi pauza!”
“Pauza? Od čega, Damire? Od mene? Od djece?” Glas joj je zadrhtao. Na trenutak sam poželio da vikne, da razbije tanjur, bilo što osim te tišine koja je uslijedila.
Nisam odgovorio. Samo sam slegnuo ramenima i otišao spakirati torbu. Naša kćerka Lana gledala me ispod obrva dok sam prolazio hodnikom. “Tata, hoćeš li mi donijeti školjku?” upitala je tiho. “Hoću, dušo,” promrmljao sam, ali nisam mogao podnijeti njezin pogled.
Vozio sam satima prema Makarskoj. Radio je svirao stare pjesme Prljavog kazališta, ali ni one nisu mogle utišati buku u mojoj glavi. Kad sam stigao u apartman, dočekala me hladnoća praznog prostora. Pogledao sam kroz prozor – more je bilo mirno, ali ja sam bio oluja.
Prva dva dana proveo sam na plaži, zureći u horizont. Gledao sam obitelji kako se smiju, djeca skaču u plićak, majke viču: “Pazi na brata!” ili “Namaži se kremom!” Osjećao sam zavist i olakšanje istovremeno. Nitko mi nije vikao, nitko ništa nije tražio od mene. Samo ja i valovi.
Treći dan probudio sam se ranije nego inače. Na mobitelu deset propuštenih poziva – Ana, Lana, moj brat Ivan. Poruke: “Javi se!”, “Lana plače”, “Što ti je?” Nisam odgovorio. Otišao sam do obližnjeg kafića. Konobarica Petra prepoznala me iz prošlih ljeta. “Sam si ove godine?” upitala je s osmijehom koji nije bio znatiželjan nego suosjećajan.
“Da… Sam sam.”
“Nije lako biti sam kad si navikao na buku,” rekla je tiho dok mi je donosila kavu.
Te večeri šetao sam rivom i gledao zalazak sunca. Slušao sam razgovore prolaznika – neki su se smijali, drugi prepirali oko sitnica. U jednom trenutku začuo sam dječji plač. Okrenuo sam se i vidio dječaka kako traži majku. Instinktivno sam prišao i pomogao mu pronaći roditelje. Majka mu se zahvalila suznih očiju: “Ne znam što bih bez njega…”
Te riječi su me pogodile kao grom. Sjetio sam se Lanine crteža na frižideru – nas četvero na plaži, svi nasmijani. Sjetio sam se Aninog umora navečer kad djeca zaspu, našeg tihog razgovora u mraku dok svi spavaju.
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam u strop apartmana i osjećao prazninu koju ni more ni sunce nisu mogli ispuniti. Poželio sam čuti Lanu kako viče iz sobe: “Tata, dođi!” Poželio sam Anin pogled kad joj donesem kavu u krevet.
Četvrti dan nazvao sam Anu. Nije se javila prvi put. Drugi put je podigla slušalicu.
“Što hoćeš?”
“Ana… Žao mi je. Glup sam bio. Nedostajate mi. Sve troje. Ne znam što mi je bilo…”
Dugo je šutjela.
“Lana te pita svaki dan kad ćeš doći kući. Ja… Ne znam što da joj kažem više. Damire, ne možeš samo otići kad ti postane teško. Nisi više samac. Imaš nas.” Glas joj je bio umoran, ali topao.
“Znam… Vraćam se sutra. Obećavam.” Glas mi je zadrhtao.
Te noći sanjao sam našu kuhinju – Ana kuha kavu, Lana crta, sin Filip baca igračke po podu, a ja ih gledam i osjećam mir koji nisam znao cijeniti.
Vratio sam se sljedeće jutro. Lana mi je potrčala u zagrljaj, Filip me gledao sumnjičavo pa se ipak nasmijao kad sam izvadio školjku iz džepa. Ana me pogledala ravno u oči – nije bilo riječi, samo dugi zagrljaj.
Navečer smo sjedili zajedno na balkonu. Djeca su spavala, a Ana i ja smo šutjeli držeći se za ruke.
“Znaš,” rekla je tiho, “svi ponekad poželimo pobjeći. Ali prava hrabrost je ostati i boriti se za ono što voliš.”
Gledao sam zvijezde iznad Zagreba i pitao se: Koliko puta moramo izgubiti ono što imamo da bismo shvatili njegovu vrijednost? Jesam li jedini koji ponekad zaboravi što znači biti otac i muž?
Što vi mislite – može li čovjek naučiti cijeniti obitelj prije nego što ostane sam?