Žetva onoga što posiješ: Mjesec dana na riži
“Jesi li ti normalna, Alma? Riža opet?” glas mog muža, Dine, odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Pogledala sam ga ravno u oči, ne trepnuvši. “Ti si rekao da možemo mjesec dana jesti samo rižu. Evo ti, izvoli.”
Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo za stol, zagrabio žlicu i počeo jesti, tvrdoglavo zureći u tanjur. Naša kćerka, Lejla, gledala je čas mene, čas njega. “Mama, mogu li barem malo kečapa?” upitala je tiho. “Ne može, dušo. Tata kaže da je riža dovoljna.”
Tog jutra, prije nego što su djeca otišla u školu, Dino je još jednom pokušao biti duhovit: “Vidjet ćeš ti, Alma, kad prođe mjesec dana – bit ćemo zdravi kao dren!” Nisam se nasmijala. U meni je ključala ljutnja zbog njegovog stalnog omalovažavanja mojih briga oko novca i hrane. On je uvijek znao bolje – dok nije trebalo prati suđe ili smišljati što ćemo sutra jesti.
Sve je počelo prošlog vikenda kad sam ga zamolila da ode u trgovinu jer sam bila prehlađena. Vratio se s ogromnom vrećom riže i nekoliko konzervi graha. “Što će nam ovo?” pitala sam ga. “Pa, Alma, kad bi znala štedjeti kao ja, ne bi ti trebale tvoje skupe salame i sirevi! Riža je zakon!”
Te noći nisam mogla spavati. Oduvijek sam bila ta koja balansira kućni budžet, koja pazi da djeca imaju voće za školu i da Dino ima sendvič za posao. A on? On je uvijek imao neku svoju filozofiju – da se može preživjeti s malo, ali nikad nije bio taj koji se morao odricati.
Sljedećeg jutra sam odlučila – neka vidi kako je to kad se živi po njegovom. Samo riža. Bez začina, bez mesa, bez povrća. Djeca su protestirala, ali nisam popuštala. Dino je prvi dan bio uvjeren da će izdržati. Drugi dan je već bio nervozan.
“Alma, stvarno misliš da je ovo normalno? Djeca su gladna!” vikao je treći dan dok su Lejla i sin Tarik tužno gledali u tanjure.
“Nisi li ti rekao da je riža dovoljna?” odgovorila sam mirno.
Počeli smo se udaljavati jedno od drugoga. Navečer bi ležao okrenut leđima, a ja bih plakala u tišini. Djeca su postajala sve razdražljivija. Tarik je počeo donositi sendviče iz škole koje mu je dala učiteljica jer je primijetila da nije doručkovao.
Jedne večeri, nakon što su djeca zaspala, Dino me pogledao kao stranac: “Alma, ovo nema smisla. Znaš da sam bio u krivu. Ali zašto moraš mene i djecu kažnjavati?”
Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam željela nauditi djeci. Htjela sam samo da Dino shvati koliko su njegove riječi ponekad bolne i koliko je lako suditi kad nisi ti taj koji nosi teret svakodnevnice.
Ali nisam popuštala. Tjedan dana kasnije Dino je izgubio nekoliko kilograma i stalno bio umoran. Djeca su bila sve tiša. Moja sestra Sanja me nazvala: “Alma, što se događa kod vas? Lejla mi je rekla da jedete samo rižu! Jesi li poludjela?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da tonem u vlastitoj tvrdoglavosti.
Jednog popodneva Dino se vratio s posla ranije nego inače. Sjeo je za stol i gledao me dugo bez riječi.
“Znaš li ti koliko mi fali tvoja supa od povrća? Koliko mi fali miris tvoje kuhinje? Alma, oprosti mi što sam bio glup i tvrdoglav. Nisam znao koliko te to boli dok nisam osjetio na svojoj koži.”
Počela sam plakati. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me stvarno čuje.
Te večeri smo zajedno otišli u trgovinu. Kupili smo povrće, meso i voće. Djeca su skakala od sreće kad su vidjela pun frižider.
Ali nešto se promijenilo u meni. Shvatila sam koliko lako možemo povrijediti one koje volimo kad želimo dokazati svoju pravdu pod svaku cijenu.
Dino mi je kasnije rekao: “Zaslužio sam ovo. Ali obećavam ti – više nikad neću omalovažavati tvoj trud oko naše obitelji.” Pogledala sam ga i znala da govori istinu.
Ipak, ostalo mi je pitanje koje me još uvijek muči: Je li vrijedilo? Jesmo li morali svi patiti da bismo naučili lekciju? Može li osveta ikada donijeti mir u kuću?
Što vi mislite – gdje je granica između borbe za pravdu i tvrdoglavosti koja uništava obitelj?