Noćne smjene, dnevni snovi – Borba i čudo jednog oca iz Sarajeva

“Adnane, opet kasniš! Djeca su gladna, a ti nisi ni kruh donio!” – odjeknuo je glas moje svekrve čim sam zakoračio u stan. Umor mi je parao kosti, ali nisam imao snage za raspravu. Pogledao sam u Ajlu i Farisa, njihova mala lica bila su blijeda, oči umorne od čekanja. “Babo, gladan sam…” šapnuo je Faris, a meni se srce stisnulo.

Nakon što je Amra preminula prije dvije godine, život nam se pretvorio u neprestanu borbu. Svekrva je ostala s nama da pomogne, ali često mi je zamjerala što radim noću i što nikad nisam dovoljno prisutan. A kako da budem? Noćne smjene u tvornici aluminija bile su jedini način da platim stanarinu, režije i školu za djecu. Danju sam pokušavao biti otac i majka, ali često sam zaspao na stolici dok su pisali zadaću.

“Ajla, hajde operi ruke, sad ću ti napraviti sendvič,” rekao sam tiho, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. Znao sam da im nisam dovoljan. Znao sam da im fali majčina toplina, njezin osmijeh, miris svježe pite koju je pravila nedjeljom.

Te noći, dok sam stajao za strojem, misli su mi lutale. Ruke su radile automatski, ali srce mi je bilo kod kuće. Kolega Emir me pogledao ispod oka: “Adnane, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavao mjesecima.”

“Ma dobro sam… Samo malo umoran,” slagao sam. Nije bilo smisla pričati o boli koju nosim. Svi ovdje su imali svoje brige.

Kad sam se vratio kući u zoru, na vratima me dočekala koverta bez pošiljatelja. Unutra – novčanica od 500 KM i poruka: “Za tvoju djecu. Nisi sam.” Srce mi je preskočilo. Gledao sam u Ajlu i Farisa kako spavaju zagrljeni na kauču. Suze su mi navrle na oči. Tko bi nam ovo mogao poslati? I zašto?

Svekrva je odmah posumnjala: “To nije normalno! Možda je neko pogriješio stan! Ili još gore – možda te neko prati!”

Ali meni je to bio znak da još ima dobrih ljudi. Da možda nisam potpuno sam na ovom svijetu.

Sljedećih dana pokušavao sam saznati tko stoji iza tog dara. Pitao sam susjede, kolege s posla, čak i Ajlinu učiteljicu. Svi su odmahivali glavom.

Jedne večeri, dok sam sjedio s Ajlom i Farisom uz svijeću jer su nam isključili struju zbog neplaćenih računa, Ajla me upitala: “Babo, hoćeš li ikad opet biti sretan?” Nisam znao što da joj odgovorim. Kako objasniti djetetu da sreća ponekad izgleda kao komad kruha i šalica toplog čaja?

Te noći odlučio sam – iskoristit ću novac za ono što im najviše treba. Kupio sam im nove cipele za školu i platili smo struju. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam olakšanje.

Ali mir nije dugo trajao. Svekrva je počela prigovarati još više: “Ti si slab! Amra bi znala bolje! Djeca trebaju majku!” Ponekad bih poželio viknuti na nju, ali znao sam da je i ona slomljena gubitkom kćeri.

Jednog jutra Faris se razbolio. Visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Nisam imao novca za doktora. Sjeo sam na pod pored njegovog kreveta i molio Boga da mu pomogne.

Tada se opet pojavila koverta – ovaj put s još više novca i porukom: “Nastavi se boriti. Djeca te trebaju.” Osjećao sam se kao lik iz nekog romana – kao da me neko promatra iz sjene i daje mi snagu kad mi je najpotrebnije.

Napokon sam skupio hrabrosti i otišao do džamije pitati imama zna li nešto o tome. Samo se nasmiješio: “Ponekad Allah pošalje pomoć kroz ruke ljudi koje nikad nećemo upoznati. Budi zahvalan i nastavi činiti dobro.”

Vratio sam se kući s osjećajem nade koji nisam osjetio godinama. Faris se oporavio, Ajla je dobila peticu iz matematike, a ja sam dobio još jednu noćnu smjenu – ali ovaj put s osmijehom.

I dalje ne znam tko nam pomaže. Možda nikad neću saznati. Ali svaki put kad pogledam svoju djecu kako spavaju mirno, pitam se: Zaslužujem li ovu sreću ili sudbina samo testira moju vjeru?

Što vi mislite – jesu li čuda stvarno moguća ili su to samo ljudi koji još nisu izgubili vjeru u dobro?