Porod, bolest i istina: Kad me muž povrijedio umjesto da me podrži
“Zašto si tako slaba, Ivana? Druge žene rađaju bez drame!” Dario je stajao pored mog kreveta u rađaonici, lice mu je bilo hladno, a glas oštar kao nož. Znoj mi je curio niz čelo, kontrakcije su me kidale iznutra, ali njegove riječi boljele su više od svake fizičke boli. Pogledala sam ga kroz suze, pokušavajući pronaći barem tračak podrške u njegovim očima. Nije ga bilo.
Sestre su šaptale jedna drugoj, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. “Dario, molim te… trebaš mi sada više nego ikad,” prošaptala sam, ali on je samo odmahnuo rukom. “Neću te maziti. Moraš biti jaka. Svi smo mi prošli kroz ovo.”
U tom trenutku poželjela sam da nestane. Da nestanem ja. Da bol prestane, da riječi prestanu odzvanjati u mojoj glavi. Sjećam se da sam kao djevojčica sanjala o velikoj ljubavi, o muškarcu koji će me držati za ruku kad mi bude najteže. Ali sada, dok sam rađala naše dijete, osjećala sam se potpuno sama.
Porod je trajao satima. Svaka minuta bila je borba – ne samo s tijelom, nego i s vlastitim mislima. Dario je povremeno izlazio iz sobe, vraćao se s mobitelom u ruci, tipkajući poruke prijateljima. Čula sam ga kako se žali: “Ova moja previše dramatizira.” Sestre su ga pokušavale smiriti, ali on nije odustajao od svojih komentara.
Kad je napokon naš sin Filip zaplakao, očekivala sam olakšanje, možda čak i zagrljaj. Umjesto toga, Dario je samo hladno rekao: “Eto vidiš, nije bilo tako strašno.” Osjetila sam kako mi se nešto lomi duboko u prsima. Nisam plakala zbog boli, nego zbog razočaranja.
Prvih dana kod kuće sve je bilo još gore. Dario je bio nervozan zbog plača bebe, stalno mi je prigovarao da nisam dovoljno organizirana, da nisam dobra majka. Moja mama, Marija, dolazila je svaki dan pomoći mi oko Filipa. Jednog popodneva dok je Filip spavao, sjela sam s njom za kuhinjski stol.
“Mama, ne mogu više ovako,” šapnula sam kroz suze.
Pogledala me zabrinuto: “Ivana, dijete moje… moraš razgovarati s njim. Ne smije te tako tretirati.”
“Pokušala sam… On kaže da umišljam i da sam preosjetljiva.”
Mama je uzdahnula: “Znam da ga voliš, ali moraš misliti i na sebe i na Filipa. Ako te ne poštuje sada, neće ni kasnije.”
Te noći nisam spavala. Filip je plakao svaka dva sata, a Dario se okretao na drugu stranu kreveta i mrmljao: “Zašto ga ne možeš smiriti?” Osjećala sam se kao da tonem u crnu rupu iz koje nema izlaza.
Jednog jutra, nakon još jedne besane noći, skupila sam hrabrost i rekla Dariju: “Moramo razgovarati.”
Pogledao me s podsmijehom: “Opet drama?”
“Ne radi se o drami. Radi se o poštovanju. O tome kako se osjećaš prema meni kao ženi i majci tvog djeteta. Ne mogu više trpjeti tvoje uvrede i poniženja. Ako misliš da sam slaba jer pokazujem emocije – onda neka budem slaba. Ali neću više šutjeti.”
Dario je bio zatečen mojom odlučnošću. Prvi put nije imao spreman odgovor.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario je pokušavao biti ljubazniji, ali osjećala sam da to radi iz straha od gubitka kontrole, a ne iz iskrene želje za promjenom.
Jedne večeri došla mi je prijateljica Sanja. Sjela je uz mene dok sam dojila Filipa.
“Ivana, znaš da nisi sama? Znaš koliko nas prolazi kroz isto? Samo rijetke to priznaju naglas.”
Pogledala sam je kroz suze: “Zašto muškarci misle da nas mogu gaziti kad smo najranjivije?”
Sanja me zagrlila: “Zato što im to dopuštamo. Vrijeme je da prestanemo šutjeti.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Počela sam pisati dnevnik – svaku bolnu riječ koju mi je Dario uputio, svaki trenutak kad sam se osjećala manje vrijednom. Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam izgubila sebe pokušavajući biti savršena supruga i majka.
Jednog dana pročitala sam Dariju nekoliko redaka iz svog dnevnika:
“Znaš li kako boli kad žena rađa tvoje dijete a ti joj kažeš da je slaba? Znaš li kako izgleda noć kad plačem u tišini jer ne želim probuditi sina? Znaš li kako izgleda život kad te tvoj muž gleda kao teret a ne kao partnera?”
Dario je šutio dugo vremena. Prvi put sam vidjela suze u njegovim očima.
“Nisam znao… Nisam shvaćao koliko te boli,” promrmljao je.
“Vrijeme je da naučiš,” odgovorila sam tiho.
Nisam znala hoće li se naš brak spasiti ili ne. Ali znala sam jedno – više nikada neću dopustiti da me netko gazi dok sam najslabija. Naučila sam cijeniti svoju snagu upravo onda kad su me pokušali slomiti.
Danas gledam Filipa kako spava i pitam se – koliko nas žena šuti zbog srama ili straha? Koliko nas misli da mora trpjeti jer tako treba biti? Možda je vrijeme da progovorimo – za sebe i za one koje dolaze poslije nas.