Ispod Balkanskog Neba: Moj Bijeg iz Vlastitog Života

“Ne mogu više, Dario! Ne mogu disati ovdje!” vrištala sam, glas mi je pucao dok sam tresla ruke iznad stola prepunog nepojedene večere. Dario je šutio, gledao me onim svojim tvrdim, tamnim očima, kao da sam mu upravo priznala najveću izdaju. Možda i jesam. “Odlazim. Večeras. Kod Mirele sam već dogovorila. Ne pitaj me ništa.”

Tišina je bila teža od svega što sam ikad osjetila. Naša kćerka Lana je ušla u kuhinju, zbunjeno gledajući nas. “Mama?” prošaptala je, ali nisam imala snage ni pogledati je. Samo sam uzela torbu i izašla u noć, ostavljajući za sobom sve što sam godinama gradila — ili barem ono što sam mislila da gradim.

Mirela me dočekala zagrljajem koji je više bio stisak očaja nego utjehe. “Znaš da će ti svi zamjeriti?” šaptala je dok smo sjedile na njenom balkonu, gledajući svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. “Znam. Ali više ne mogu biti ono što oni žele.”

Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti. Mama je plakala, tata je psovao, brat Ivan mi je slao poruke pune prijekora: “Što si to napravila Leni? Kako si mogla Dariju? Srami se!” Lana mi nije odgovarala na poruke. U meni je rasla rupa, crna i bez dna.

Mirela me pokušavala oraspoložiti: “Možda ti treba promjena. Idi kod sestre u Rotterdam. Tamo nitko ne zna tvoje grijehe.” Ideja mi se činila kao slamka spasa. Nazvala sam sestru Anu, koja je već deset godina živjela u Nizozemskoj s mužem Edinom i sinom Tarikom.

“Dođi, Lena. Ovdje je sve drugačije. Možda pronađeš sebe,” rekla mi je Ana kroz slušalicu. Nisam puno razmišljala — kupila sam kartu i otišla.

Rotterdam me dočekao hladnoćom i vjetrom koji reže kosti, ali i nekom čudnom slobodom. Ana me zagrlila na aerodromu, ali osjetila sam distancu. “Znaš, ovdje ljudi ne pitaju previše. Ali ni ne grle često,” šapnula mi je dok smo vozile tramvajem prema njenom stanu.

Prvih tjedana osjećala sam se kao duh — promatrala sam život oko sebe, ali nisam bila dio njega. Edin je bio ljubazan, ali rezerviran. Tarik me gledao s oprezom, kao da sam strankinja koja bi mogla nestati svakog trena.

Jedne večeri Ana i ja smo pile vino na balkonu. “Zašto si stvarno otišla?” pitala me iznenada. Nisam znala što reći. “Gušila sam se… U Dariju, u roditeljima, u svemu što su očekivali od mene. Nikad nisam bila svoja.”

Ana je uzdahnula: “Znaš li koliko puta sam poželjela pobjeći? Ali uvijek me nešto vratilo… Tarik, Edin, posao… Ti si imala hrabrosti napraviti ono što ja nisam.”

Ali je li to bila hrabrost ili kukavičluk? Svaku noć sam gledala slike Lane na mobitelu i plakala u jastuk. Pisala sam joj poruke: “Nedostaješ mi, ljubavi.” Nikad nije odgovorila.

Počela sam raditi u maloj pekari kod Bosanca Samira. On me podsjećao na oca — grub izvana, mekan iznutra. “Svi mi bježimo od nečega,” rekao mi je jednog jutra dok smo slagali kifle u vitrinu. “Ali prošlost uvijek nađe način da nas sustigne.” Smijala sam se njegovim šalama, ali riječi su mi ostale urezane u srcu.

Jednog dana stiglo mi je pismo iz Hrvatske — Lana mi je napisala nekoliko redaka: “Mama, zašto si otišla? Tata plače svaku noć. Ja te mrzim jer si nas ostavila.” Slomilo me to više nego svi prijekori svijeta.

Ana me tješila: “Daj joj vremena. Djeca su ranjiva, ali i snažna.” Ali ja nisam znala kako vratiti izgubljeno povjerenje.

Počela sam izlaziti s Anom na druženja s našim ljudima — Bosanci, Hrvati, Srbi, svi pomiješani pod nizozemskim nebom, svi s istim pričama o bijegu i čežnji za domom. Slušala sam priče o propalim brakovima, izgubljenim prijateljstvima, novim počecima koji nikad nisu bili potpuni.

Jedne večeri upoznala sam Lejlu iz Tuzle. “Znaš li ti što znači biti slobodna?” pitala me dok smo pile kavu na kišnoj terasi. “Sloboda boli više nego okovi ponekad.”

Počela sam shvaćati da bijeg ne donosi mir — samo novu vrstu nemira. Svaki dan sam nosila teret svojih odluka kao kamen oko vrata.

Prošlo je nekoliko mjeseci kad me Lana nazvala prvi put: “Mama… Jesi li sretna tamo?” Glas joj je bio tih, slomljen. Nisam znala što reći pa sam samo plakala.

Dario mi je poslao poruku: “Ako se ikad poželiš vratiti, vrata su ti otvorena. Ali znaj da ništa više neće biti isto.” Znala sam to i sama.

S vremenom sam naučila živjeti s tugom kao s hladnim nizozemskim vjetrom — navikneš se na njega, ali nikad ga ne zavoliš.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi koji bježimo zapravo hrabri ili samo preplašeni? Može li se ikada pobjeći od onoga što jesi ili te prošlost uvijek pronađe pod tuđim nebom?

Što vi mislite — ima li bijega od vlastite sjene ili nas ona uvijek sustigne kad najmanje očekujemo?